čitam, mislim, pišem ...

23.12.2008., utorak

heinrich böll: gdje si bio adame?

posljednji dani drugog svjetskog rata, slike iz perspektive gubitnika, malog vojnika, slike povlačenja, uklanjanja tragova, stalnih kretnji prema natrag a očiju uprtih u nadolazeće crvene tenkove. slike smrti, očaja, besmisla i ljudskog automatizma koji bespogovorno korača kamo mu se kaže i govori razumijem kada mu se naredi.
boellovi opisi su frapantno jasni, detaljni ali nikako zamorni.

evo jednog, isplati ga se pročitati:
"Očito je djevojka mislila da je on zamjenik intendanta. Nije sjela na stolac koji joj je ponudio, a kad je sjeo na rub pisaćeg stola, ostane stajati pred njim i počne mu nešto govoriti, žestoko gestikulirajući; osjećao je kao neku blagodat da je može gledati a da ne mora slušati što govori, jer nije bilo nikakve vajde od toga da uznastoji razumjeti njezin jezik. Ali, puštao ju je da govori, kako bi je mogao gledati: doimala se ponešto mršava, možda je bila odviše mlada, vrlo mlada, mnogo mlađa nego što je mislio – grudi su joj bile malene, ali njezino sitno lice bilo je savršeno lijepo, i čekao je gotovo bez daha na trenutke u kojima su joj dugačke trepavice ležale na smeđim obrazima – sasvim kratke trenutke u kojima su joj ostajala zatvorena i mala usta, okrugla i rumena, s ponešto pretankim usnicama. Promotri je vrlo pomno i prizna sebi da je malko razočaran – ali, bila je dražesna, i on iznenada podigne ruke gestom odbijanja i odmahne glavom. Ona smjesta ušuti, pogleda ga sumnjičavo; on reče tiho: - Htio bih te poljubiti, razumiješ li to? – Ni sam više nije znao želi li to doista, i bude mu neugodno što vidi kako se ona crveni, kako se ta mrka put polako počinje žariti, pa shvati da nije razumjela ni riječi ali da zna na što je tim riječima smjerao. Ustukne kad joj se stao polako primicati, i on vidje po njezinim uplaćenim očima i po mršavu vratu, na kojem je žila žestoko kucala, da je za tri mjeseca premlada. Zastane, odmahne glavom i reče tiho: - Oprosti – zaboravi – razumiješ li me? – Ali njezin pogled postane još uplašeniji, i on se poboja da će vikati. Činilo se da ovaj put razumije još manje – uzdahne i priđe joj posve blizu, dohvati njezine male ruke, a dok ih je prinosio svojim usnama, vidje da su prljave, vonjale su po zemlji i štavljenoj koži, po češnjaku i luku, pa ih poljubi površno i pokuša se nasmiješiti."

- 13:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Komentari On/Off

Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ...
NA POČETAK
poštanski sandučić:
ggirry@gmail.com
_________________________________

google-site-verification: google8930073dab7299a1.html

koliko nas ima

tko chita?
__________________
a i drugi chitaju:
FORUM
knjiški moljac
suzette
xiola
mačka u martama
projekt prodaj maglu
Urbana riječ
lupiga

--------------------------------

bookmark
booksa
lupiga
metro

--------------------------------

BLOG.HR

ponekad osjećam i ja
__________________________
_____________

kvaka-22
moj fotoblog
______________