čitam, mislim, pišem ...
23.01.2011., nedjelja
Lucia Etxebarria: Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje
|
Ana, Cristina i Rosa tri su sestre koja pričaju svaka svoju priču o sebi, djetinjstvu, o razvoju i putu koji je svaka od njih proputovala da bi došla do točke u kojoj su sada. A sada su onim srednjim (kriznim?) godinama kada se već podvlače crte, postavljaju pitanja da li je moglo bolje i zašto sam dospjela baš tu gdje jesam. analiziraju se prve ljubavi, prva seksualna iskustva, naročito se pitaju i sjećaju oca koji ih je vrlo rano napustio i ostavio strogoj majci. zašto, zašto, zašto? tri se sestre potpuno razlikuju jedna od druge, Ana je nekonvencionalna, iako nadarena i pametna radi kao konobarica, druga je život posvetila poslu i novcima i ostala sama bez obitelji i treća, najstarija, koja je oličenje konvencionalnosti i koja svoj život nije uopće posvetila sebi nego isključivo svojoj obitelji. zašto zašto zašto? užitak je bio čitati ove tri otvorene priče, toliko realistično pisane da sam se osjećao poput voajera koji viri kroz poluotvorena vrata. pričanja nisu kronološki poredana, pa se mozaik slaže polako, kockica po kockica. prva rečenica: „Mnoge će ti strasti obilježiti život, pokazivala je moja astralna karta.„ citati: „Neke koračaju čvrsto, visoke su, ponosne. Jake i uporne, uspravne poput jarbola. Močne i lukave, sigurne u sebe, razumne, zrele, odlučne, sve će osvojiti. Uđu, zagospodare i, napokon, u svom uredu, čvrste i upućene, znaju gdje im je mjesto, znaju koja im je uloga. Ulaze, izlaze, zagriju se, ubrzavaju svjesne svojega carstva. Carstva za jednu noć, kraljevstva za jedan poljubac. Druge su sićušne, nemirne i neposlušne. Buntovne, znatiželjne, nikad im ne nedostaje prostora za igru, istraživanje i nestajanje u prostoru i vremenu. Slatke istraživačice, katkada ti izmiču, skliske guje, baš kao sapun u kadi. Začuđeno klize niz mokre mišiće i sve su brže, znatiželjnije i nemirnije, dok okretno poskakuju u vlažnom i toplom utočištu za koje znaju da ih čeka. Ribice koje skaču nošene tvojom unutarnjom strujom, sretne i mokre, i nije im baš bitno ni kako ni gdje. Mlade su duhom. Gotovo ni same sebe ne uzimaju ozbiljno. Moći ćeš ih jako voljeti, ali ih nikad nećeš imati. Moći će te voljeti još više i nikad te neće imati.„ „Bio je to dugačak i dubok jecaj koji se penjao iz dubine moje utrobe, s nekog skrivenog i dosad neistraženog mjesta i koji je rezao zrak poput noža. Rastvarala sam se poput oceana. Kao da se otvara brana. Iz mene su izvirali valovi i valovi slane vode. Osjećala sam kako iz mene izviru rijeke, nastaju jezera, mora... a on se kretao prema mojim dubinama kao da pliva protiv struje. Koliko riba, jajašaca, bakterija i bacila pliva u mojim dubinama, koliko flore i faune živi u meni, ja sam tako živa, ja; ekosustav, ženka, Gaia. A kad sam svršila, on se nastavio izvijati u meni u sinkroniziranom plivanju, još nekoliko minuta koje su meni izgledale kao sati, jer me boljelo među nogama i napokon sam ga čula kako jeca i bilo mi je jasno da je i on gotov. Zatvorila sam oči, izmučena, i gotovo odmah zaspala. Probudila sam se sljedeće jutro kad sam pala iz kreveta. Spavao je dijagonalno i uspio me izgurati u kut. S čežnjom sam ga pogledala. Pomislila sam da je prilično lijep, ali ništa senzacionalno. Spavala sam i s boljim primjercima. A ipak, kroz glavu mi je poput munje sjevnula misao: ovo će biti otac moje djece.“ opis likova u standardnim porno filmovima (jedine literature za upoznavanje sa osnovama seksa): „Plišani medvjedići diskretne kilaže koji su s ponosom pokazivali dvadeset pet centimetara profesionalne krutosti. Poblajhane Kalifornijanke, nezasitne tigrice isklesanih oblina i svjesne leopardice, stručnjaci za fellatio, kurvaju se ritmično i uzbuđeno. Tamnoputi muškarci dlakavih prsa, nezasitni i inventivni, pravi lati¬no loveri. Rekonstruirane božice naoružane megaatomskom pregačom, koje obilnim silikonskim žlijezdama pokoravaju sumnjičave partnere. Reciklirane plastične Venere koje s ponosom pokazuju ružičaste čipkane grudnjake i dopuštaju nam da vidimo kako se njihove čelične ratničke grudi ponosno uzdižu u nebo prkoseći osnovnim zakonima gravitacije i genetike. Simentalke s energijom dostojnom lokomotive koje iz grla svojih prijateljica izvlače autentične povike ugode. Mladići s nageliranim repićem, nalik na sposobne svodnike. Mulatkinje s očaravajućim stražnjicama micale su bokovima snagom tornada. Kurviši u tijesnim trapericama i uskoj majici, prepuni anabolika, čiji je oklop isklesanih mišića, za razliku od njihova sićušnog alata, sugerirao mali fitilj za gomilu dinamita. Prekrasne azijske orhideje, više sofisticirane nego precizne, nježne i opasne poput cvijeta mesoždera. Vozači kamiona koji su nepostojeći osjećaj za ritam i potpunu neizražajnost nadoknađivali sirovom snagom svoje sjemene tekućine, pravog potopa. I poblajhani tipovi koji su čudesnom prirodnošću pred kamerom s pretjeranim nagonom i srčanošću nedostatak spektakularnosti nadoknađivali nekonzistentnim prolijevanjem vitalne tekućine. ... Kao rezultat ovog atipičnog spolnog odgoja ostala mi je ideja da dečki uvijek svršavaju vani, osim kad žele djecu, jer su to napravila petorica mojih ljubavnika i jer su to radili dečki u pornićima. I postala sam opsjednuta veličinom, sirota ja, a ta me opsjednutost više nikad neće napustiti. A to je tužno jer su mi životno iskustvo i vrijeme pokazali da, nasuprot onome u što su me uvjerili pornići, dvadeset pet centimetara nije pravilo nego iznimka. Katkada mislim da sam se zato tako zaljubila u Iaina: on je materijalizirao sve moje adolescentske fantazije, one koje su u mene usadili pornofilmovi. Jer, njegova je oprema bila golema i mogao je isto onako dugo kao pastusi u pornićima i radio je iste stvari kao i oni.“ „Ne smije se zaboraviti u kojem sam stanju bila kad sam upoznala Iaina. Osamljenija od kaktusa usred pustinje, izgubljena kao divljak u kupaonici.„ „Sviđao mi se njegov smisao za humor, tako suptilan da se ponekad činio neprimjetnim. Sviđao mi se slatkast miris njegove kože, luk njegova vrata, čvrst dodir njegovih ramena. Dojam usredotočenosti koji su ostavljale njegove usne kad se, nagnut nad računalo, borio s pričama koje nije uspijevao napisati. Sviđale su mi se sve sitne pojedi¬nosti koje sam naučila prepoznavati kao bliske. Mogla sam uroniti u njegovu odjeću i onesvijestiti se od mirisa. Katkada sam nazivala njegov broj samo zato da mu čujem glas snimljen na sekretaricu. Na slijepo bih prepoznala njegove korake u mnoštvu. I sve one sitnice po kojima je bio prepoznatljiv i koje su činile njegovu osobnu iskaznicu, bile su mi tako svete i nepromjenjive kao molitve koje sam naučila kao djevojčica. Znala sam ih napamet iako nikad nisam razmislila o njihovu značenju. Neznanje je izdajica koji je sklopio savezništvo s maštom. O njemu i o onome što radi ne znam ništa. Je li mnogo napisao? Je li ševio i druge žene? Hoću li mu nedostajati? U mislima crtam njegovu sliku i spajam djeliće. Najprije bistre oči, zatim djetinjasto mrštenje i tijelo stvoreno od mlijeka, golema stopala, duge noge, skladan i čvrsti torzo.“ „Tu je profesor s kojim sam izgubila nevinost, ne zato što bi mi se previše sviđao nego zato što sam mislila da mi je u dvadeset prvoj godini već vrijeme da prestanem biti gospođica. On nije znao da sam djevica pa je tom činu pridao mnogo veće značenje od onoga koje je stvarno imao. Jadnik, osjećao je obvezu prema meni. Ipak, za mene je to bio empirijski pokus, ne posebno zadovoljavajući, naravno. Za mene pitanje djevičanstva nije imalo veće značenje. Moj djevičnjak bio je tek ostatak mojega tijela koji sam htjela sačuvati za Gonzala, ali kako ga Gonzalo nije htio uzeti, požurila sam se pokloniti ga prvom koji ga je želio. Budući da je bio oženjen, mislila sam da će sve to proći kao nebitna avantura.“ „Te sam zime u Madridu počela izlaziti za vikend i išla sam u kino i na tulume i u diskače i dopuštala sam da me ljube drugi mladići u mračnim kutevima, a jedan mi je dodirivao grudi, a s jednim sam otišla čak i dalje od toga. Bio je to jedan dečko iz susjedne škole s kojim sam izlazila dva mjeseca i kojemu sam se jedne olujne noći kad smo se sakrili u vezu prepustila pa smo dirali jedno drugo dok nismo svršili, ili nešto slično, ne znam. Stavio mi je ruku među noge i pokušavao mi gurnuti prst, a ja sam mu dirala spolovilo onako kako sam ga dirala Antoniju dva ljeta prije, bez previše entuzijazma i bez prevelikog razmišljanja, on je ejakulirao, a mene je opet bilo sram kao i prvi put. To su očito od mene očekivali. lako meni nije bilo jasno zašto. Gledala sam se u zrcalu i čudila me pomisao koliko sam se promijenila. Sa šesnaest godina imala sam lice djeteta, bucmasto, ukrašeno dvjema vragolastim rupicama i sjajne rumene obraščiće slične jabučicama, a sad sam gledala enu maslinaste puti, blago upalih očiju s donje strane naglašenih ljubičastim podočnjacima koji su po boji podsjećali na skapulare časnih sestara, i dvije koščate jagodice, čvrste, koje su licu davale izraz rezignirane odlučnosti i makar sam imala samo sedamnaest godina, osjećala sam se starom, stoljećima starijom od ostalih djevojčica iz razreda pa mi se zato činilo prirodnim da me ni jedna od njih ne bi razumjela.“ o sebi: Rodili su me 1966. godine u Valenciji, slučajno, makar su moji roditelji Baski i makar naše genealoško stablo seže jako daleko u prošlost. Osim toga pola života proživjela sam u Madridu. Zahvaljujući tome što ne pripadam nijednom mjestu, nemam svijest o nacionalnom identitetu pa sam zato kad je riječ o nacionalizmu, seksizmu, ekstremizmu, šovinizmu i ostalim izmima prihvatila vrlo široke poglede koji proizlaze iz nametnute udaljenosti. Uz to diplomirala sam novinarstvo, iako gotovo nisam zakoračila na Fakultet. Radim od 19. godine kao konobarica, prevoditeljica, djevojka za sve u diskografskoj kući, i predstavnica za tisak u mnogim multinacionalnim tvrtkama. |
- 12:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
David Nicols: Jedan dan
|
zanimljiv koncept. pratimo Emmu i Dextera na točno jedan određeni dan i to u periodu od dvadesetak godina. priča započinje 15.7.1988. kade se njih dvoje spetljaju nakon završetka mature, provedu zajednu noć i tada krene njihovo prijateljstvo. dvadesetak sljedećih poglavlja na isti dan ali godinu za godinom, opisuju što se njima događalo. putevi su im se razišli, nekad manje a nekad i poprilčno. naravno da cijelo vrijeme očekujemo kada će se ti putovi opet iskrižati i naravno da se to na kraju i dogodi. vratit ću se opet na taj koncept 15.7. da nije njega, ne znam da li bi mi knjiga privukla neku pažnju. ovako, dopala mi se . prva rečenica: “Pretpostavljam da je važno ostaviti traga”, rekla je, “znaš, zaista nešto promijeniti.” posljednja rečenica: “Doviđenja.” |
- 10:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.11.2010., subota
Lucia Etxebarria: O svemu vidljivom i nevidljivom
|
Podnaslov romana kaže da je ovo „roman o ljubavi i drugim lažima“. I on to zaista i je. Dubinski, detaljan, psihološki, pedantno secirani prikaz jedne ljubavi. Jedna laži. Jer, sve su nesretne ljubavi laž. Samo toga nismo svjesni do pred sam kraj. Knjigu kao da je pisao psiholog a ne književnik(ca, pardon), do u tančina su opisane obostrane misli, podmisli, sva zujanja koja se dešavaju u glavi. Tko god je bio u ljubavi, prepoznat će se malo u Juanu malo u Ruth. Ukratko, radnja: u Madridu živi Ruth, tridesetogodišnja umjetnica, samostalna samosvojna, zgodna žena koja bira i uzima; kako sam sebe opisuje „ja sam muškarac zarobljen u tijelu žene“. U Madrid iz provincije dolazi deset godina mlađi pisac-početnik, Juan, kojeg u svom kraju čeka draga i mila Biotza. Juan i Ruth se snažno zaljubljuju, totalno različiti po svemu, energično se sjedinjuju u svojoj komplementarnosti. No, on ne želi raskinuti sa Biotzom, počinje ih razjedati ljubomora, nju na Biotzu a njega na njene bivše muškarce, na njen seksipil i snagu karaktera. Počinje izjedanje, počinje ona ružna i jadna polovica.....otkriovenje laži, privida, zablude....... kako su ekstremno proživljavali vrhunac tako i ekstremno proživljavaju kraj. On alkoholom, ona tabletama...... :( Da li ste imali barem jednu nesretnu ljubav u životu? Ako da, prepoznat ćete se ovdje.... Sad bi još trebao reći, e da sam ovo pročitao prije......ali neću, jer nesretnu ljubav ne možeš prepoznati unaprijed. Niti ju izbjeći. Ona samo dođe i pojede te. Pročitajte. Nadam se da ju nikada nećete i doživjeti. Zanimljivi citati: „Konobarovo lice pocrvenjelo je kao Nijemac prvi dan na plaži.“ ulazak: „Ona ga je gledala sa strahom, blijeda, čeljust joj je podrhtavala sve dok se nije ugrizla za donju usnu, očiju vlažnih od tuge. Na rubu plača, nezaštićena u kratkoj haljini. Njezino iznenadno bljedilo pokazalo je Juanu da noćas ovisi o njemu, da je došao trenutak za preuzimanje rizika. U tom su trenutku iz Ruth provalile suze koje je sekundu prije susprezala, a niz obraz joj je tekla debela, tiha suza, bez jecaja. Juan joj se približi i poljubi joj usne zaštićen mrakom stubišta. Nije se odmaknula, ali nije ni uzvratila na dodir, nije otvorila usta. On se polako povukao. - Ako budeš sama i ako budeš trebala nekog za razgovor, znaš gdje sam.“ „Noću su se i vrata ljuljala od tuge, a njihove šarke jecale, da ne spominjemo stare cijevi koje su noću oplakivale svoju starost najčudnijim vodenim jecajima, a od njihovih su suza i muke ostajali neizbrisivi tragovi vode na stropu Ruthine kupaonice.“ depresija: „U toj se tužnoj jazbini Ruth provlačila kroz dane i snove, držeći se u zavjetrini, gutajući tablete i živeći, u najslobodnijem značenju te riječi. Pronašla je savršen razlog svojeg povlačenja: svima je govorila da se zatvorila kako bi radila, kako bi napisala scenarij pa nije morala priznati da se zatvorila jer joj se više nije dalo izlaziti. Njoj, baš njoj, koja je bila jedna od najslavnijih londonskih socialites, a poslije i radost madridskih noći. Njoj, paklenoj kokainomanki koja je uvijek ostajala zadnja na tulumima, do zore, njoj koja je bila the light and soul of every party. Dakle, nju, baš nju, obuzeo je preko noći nesavladiv strah od izlazaka na javna mjesta pa je izlazila iz kuće samo ako je baš morala kako bi kupila hranu (hranu nije kupovala svaki dan, samo kad više nije bilo ničega u hladnjaku) ili kad bi imala neizbježan sastanak, kao ono slikanje za El Mundo, recimo. Katkad tri ili četiri dana ne bi izlazila iz kuće, čak ni u šetnju. Depresija je bila kruh njezin svagdašnji, začinjen uljem straha i solju samožaljenja. Međutim, depresija je bila simptom Ruthina problema, a ne njegov uzrok. Ruth, koja je bila bezrazložno depresivna, tražila je spas u stvaranju, ali ono joj je donijelo slavu pa je na kraju imala osjećaj da se, pokušavajući se spasiti pada u ponor, uhvatila za trnovitu granu.“ ekstaza: „Ruth je ležala na trbuhu, svijenih nogu i sputanih sapi. Crvena kosa koja je obasjana svijećom poprimila živahne tonove padala joj je u spiralnim slapovima niz leđa. Juan ju je zgrabio straga i ušao ravno u nju, bez otpora. Boljelo je. Ruth se sjećala najdražih igara iz djetinjstva. Većina se sastojala od maštarija koje su uključivale vezanje. Otete kraljevne, krvnici i zatvori... Konop za preskakanje, cijev za polijevanje, neupotrebljiv lanac za bicikl... Pribor za složene ritualne hobije. Kad je Juan došao do dna, istodobno su zajecali od zadovoljstva. On je rastao u njoj kao da se hrani prostorom u kojemu se našao. Boljelo je, ali je njezin uzdah bio pun potpunog predavanja. Vrijeme se pretvorilo u ocean. Ali taj ocean nije gasio žeđ. Dubok ocean u koji je uranjala Ruth, drhteći poput kapi, poput vala satkanog od svih valova, od udaraca vode koja se razbijala pod vlastitom težinom, vode koja se prelijevala između ružičastog spoja njezinih nogu - tamo gdje je treperila - nemirna rijeka koja se prelijevala, bujica koja je tekla medu plahtama, natapala mrak, crtala je kartu razlivenih tekućina i kose. Kako opisati nešto slično? Kao nježnu iznemoglost osjetila koja joj opija svijest i beskrajno je nježno ljulja, kao modra svjetla koja obasjavaju nasladu u toj grčevitoj borbi, kao zatvorene oči koje drhte u zagrljaju i kako sve izgleda kao sreća koja će trajati do smrti, kao mir sve do praznine. Između muškarca i žene, između dvaju tijela, između drugoga i onoga koji ga slijedi, otvarao se beskrajan prostor, čija se veličina nije mogla ni zamisliti, koji ni cijeli svijet ne bi mogao ispuniti. Za Ruth je vrijeme stajalo, koračala je beskrajem poput sunca, kružila poput oceana po ležaju od pijeska, a tijelo više nije bilo tijelo nego neustrašivo jedro koje ide naprijed nošeno olujom. Nemoguće je bilo zadržati toplinu tog trenutka, nemoguće je bilo zgrabiti plamen na Ruthinoj koži. Sve se okretalo i posrtalo u toj posljednjoj, pomalo frenetičnoj opijenosti životom, u grozničavom, znojnom plesu pijanih demona, u čudnoj i hipnotičkoj glazbi koja je zujala u njoj, u tijelu sklupčanom poput zmije, obu¬zetom strujom od koje podrhtava i trese se, u Ruth koja je vikala jecala u grču, izvan sebe, koja je grizla plahte, koja se noktima hvatala za drvo kreveta, u Ruth iz koje se razlijegala simfonija jecaja, duša i gospodarica disonancije, gospodarica oštrog kontrapunkta, gospodarica svojeg spolovila, mesa koje je obilježavalo protok vremena, koje se otvaralo i zatvaralo u čistom animalnom ritmu, tunel koji se stezao i zarobljavao. A zatim je Ruth nježno nestala, sretna, i sve se smirilo. Pulsiranje je najavilo izbacivanje sperme. Sav taj niz nevidljivih osjećaja bio je sadržan u tekućem i vidljivom spektaklu: ništa nije izmišljeno. Stoljećima su se muškarci i žene igrali u krevetu pokušavajući se spojiti u goleme, odvratne kukce s osam nogu. - Reci mi da me voliš - šapat izgovoren između plahti zvuči kao da je pojačan deset puta, tolika je moć tišine. - Ne mogu - odgovori ona. — Kako ti to mogu reći? - Uostalom ti nikad ne lažeš. - Uostalom, to ne bi bila laž. Ruth se protegne poput mačke, kosa natopljena znojem zalijepi joj se na užareno čelo, dok su se na njoj još vidjeli tragovi putovanja, zadovoljstva: zelen pogled koji je svijetlio poput semafora, napet vrat, nasmiješene i vlažne usne, uzdignute bradavice, uzdrhtali trbuh... Tijelo joj je bilo poput boce vina koje je netko popio: podsjećalo je na radost i bilo je prazno.“ opčinjenost „Prošlo je nekoliko minuta vječnosti prije nego što je Ruth začula drugi glas, mekan i miran koji je već počela voljeti. - Molim? - Bok, ja sam. Ruth. Pročitala sam tvoje pismo. - Onda je ovo čudo jer sam baš krenuo u uredništvo predati izvješća. Da si nazvala dvije minute kasnije, ne bi me našla. Čuj, kad završim, moram ići na promociju najnovije knjige Marcosa Giralla u Cock. Hoćeš ili sa mnom? Kako će ga Ruth pratiti na javni događaj, kad ih mrzi, kad se razboli čim primijeti da ju je netko prepoznao, kad umire od straha čim posumnja da u žamoru koji se širi za njom kad se pojavi na javnom mjestu, kruži suspregnuta mržnja, bujica kritika, lava zavisti. - Naravno, idem s tobom - kaže Ruth. - Dobro. Onda se možemo naći u Comercialu na kavi prije toga. Može u šest? - Može. - Onda, vidimo se u šest. Velika pusa. — Pusa. Vidimo se u šest. Zujanje u slušalici značilo je da je Juan prekinuo razgovor. Ruth je nastavila gledati u slušalicu ne uspijevajući je vratiti u ležište. Zvuk se probijao kroz duge spirale kabela, iz kabela je prelazio u prste koji su stezali telefon, a iz prstiju, kroz vene, do Ruth koja je dugo ostala nepomična, hipnotizirana tim električnim mrmljanjem sve dok, napokon, nije vratila slušalicu u ležište tako nježno kao da miluje bebu. Tip-top, tip-top. Tip-top... Šeherezada zamišlja korake onoga kojemu se divi, kojega, diveći mu se, ponovno stvara (jer, napokon, ako neki lik nije kušnja, što bi onda mogao biti?), onoga koji silazi niza stube prema vratima, kratkim i gipkim koracima, pomalo na vrhovima prstiju (ali ne previše, ne poput balerine, nego jednostavno odljepljujući pete s poda, taj je hod potpuna suprotnost umornim koracima starijih ljudi ili onih sa srušenim nadama). U tom silasku kamera (jer naša moderna Šeherezada je filmska redateljica i misli, što je i logično, jezikom slika) najprije vidi stopala, velika, dugih prstiju, pomalo asimetrična i vrlo svijetla, slijede (kamera se uspinje) listovi, bijeli (što se moglo očekivati) prekriveni rijetkim dlačicama, gotovo baršunastim, koje skrivaju savršene mišiće, kao isklesane, nedvojbeno muške koji, međutim, imaju čudnu i osjetljivu žensku prirodu jer su gotovo savršeno stilizirani što ne znači da su slabi, kao da je netko zamislio i pomislio na Dijanine noge. Kad napokon vidimo cijeli lik vlasnika tih nogu, znamo da nosi kratke hlače i bijelu košulju, da mu je kosa raščupana, a oči krmeljave kao da se tek probudio, a ni ruke nemaju što zavidjeti nogama na eleganciji i čvrstini.“ prijatelj Pedro: „Dosad je već nekoliko puta upoznala neuzvraćenu ljubav, ali obično nije davala nego primala. Odnosi s najbliskijim prijateljima i prijateljicama uvijek su bili opasnost, pa se još u pubertetu naviknula na etilni zanos onih koji su iskorištavali pijanke kako bi joj izjavili što osjećaju, isto onako kako je ona iskorištavala trijeznost sljedećeg dana kako bi se pretvarala da nije razumjela ili nije pristala na ono što je otkriveno. A to se dogodilo i s Pedrom: Pedrova ljubav bila je tu i znalo se, godinama se znalo da je bio dovoljan samo jedan njezin mig, simbolično pružanje ruke (pismo, telefonski poziv...) pa da se prijateljstvo pretvori u nešto drugo, isto kao što se znalo da to nikad neće učiniti. A neće učiniti jer se bojala, jer nije bila spremna ponavljati priču iz Bowlesa, jer nije htjela dijeliti Pedra s tko zna koliko mladića koji su se povremeno pojavljivali, a koliko je ona znala, ono što ju je vezalo uz Pedra bilo je mnogo jače od seksa i nijedna noćna priča ne bi bila ravna bliskosti koja je postojala medu njima, vezi koja bi mogla poslati nerazoriva samo kad bi se ona usudila napraviti korak koji nikad nije napravila. Osjećala se preslabom da bi se upustila u tako čudnu vezu, da postane Prva žena u Pedrovu životu, Jedina žena u Pedrovu životu, pa se pretvarala da je konvencionalna kako bi sakrila činjenicu da se odbijanje veze koja joj se nudi ne temelji na konvencionalnosti nego na strahu: na strahu od preuzimanja velike odgovornosti, na strahu od upletanja u ljubavnu priču čija bi pravila morala izmišljati u hodu, jer se ne bi mogla ostvariti u sklopu parametara koji obično definiraju ljubavne priče, onih koji vrijede za njezinu sestru i prijateljice iz škole i za vezu Juana i Biotze i koji su vrijedili čak i za vezu Beaua i Ruth, ali ne bi vrijedili za Ruth i Pedra i koji doista ne bi vrijedili, makar Ruth to nije znala, za samu Ruth jer je Ruth, ipak, bila drukčija od sestre, drukčija od prijateljica iz škole, drukčija od Beaua i drukčija od samog Juana. Možda Ruth nije prihvatila ni Beauovu ni Pedrovu ljubav jednostavno zato što se bojala, jer je bila riječ o dvije apsolutne ljubavi koje bi od nje tražile istu predanost.“ ljubav je slijepa „Ruth je mislila da u Juanu vidi kulturna čovjeka, uzor intelektualnih vrlina, talentirana genija pa nije primjećivala da je lak, koji je prekrivao Juana i davao izgled plemenita drva najobičnijem šupljem gipsu, satkan od konvencionalnih i jednostavnih rečenica negdje pročitanih, kalkova tuđeg ponašanja. Juan se intelektualno nakitio, ispeglao jezik, skrojio svečano odijelo svojim mislima i služeći se prerano sazrelim slikama. I Ruth se zaljubila u svoju ideju o ljubavi, ideju podvučenu odjećom s potpisom koju je kupila Biotza, Juanovim dobrim izgledom, sjajem njegovih crnih očiju, glupom slavom, ševom, zrakom... Ruth će tek s vremenom postati jasno da Juan ne zna toliko koliko se čini, da samo ponavlja rečenice kuje je pročitao u tuđim knjigama, da nema ni dovoljno hrabrosti ni talenta da bi izrazio vlastitu ili originalnu ideju i da katkad, jer je pročitao puno knjiga, ali malo psihologije, ekonomije, antropologije ili bilo koje druge ije u formi eseja, ponavlja autentične gluposti iz 19. stoljeća, uzdižući u kategoriju vrhunske misli kakvu god primitivnu misao samo zato što ju je vidio otisnutu s potpisom uglednog autora. Ali u to je vrijeme Ruthina mašta sastavila osobu u kojoj su se spajale sve vidljive i nevidljive ljepote. Njezin se duh rasplamsao u ljubavi koja je graničila s misticizmom jer je biće koje je pokretala takva odanost živjelo više u Ruthinoj glavi nego u Studentskom domu, iako je točno da je nedodirljivi Juan po nečemu sličio stvarnome, ako ništa drugo, dijelili su izgled, ali ništa manje točno nije bilo da je Ruth štovala boga iz vlastite mašte više nego mladoga smrtnog pjesnika. Bila je zaljubljena u muškarca koji ne postoji jer da je postojao, bio bi bog, a bog, koliko znamo, ne silazi baš na ovaj svijet samo zato da bi pružio zadovoljstvo neurotičnim tridesetgodišnjakinjama (pod pretpostavkom da takav bog uopće postoji). Oboje su se naučili koristiti mnoštvom nježnih izjava koje još nikad nisu izgovorili, djetinjarijama izgovorenim maznim glasom, sladunjavim glupostima, jezičnim karikaturama izgovorenim s najvećom mogućom ozbiljnošću. Živjeli su obavijeni gugutanjem i koristili svaki trenutak kako bi se krišom teatralno grlili i bučno ljubili. Sve im je bilo povod za smijeh i zadovoljstvo, išlo im dobro ili loše; smijali su se s oduševljenjem i rugali svim zaprekama. Kad je bilo sunčano, smijali su se, ako je kišilo, isto tako. Sve što je Juan govorio, pa makar to bila najozbiljnija stvar na svijetu, Ruth je nasmijavalo pa se grohotom smijala svakoj gluposti koju bi on izgovorio. Mislili su da žive jedno za drugo i oboje za "nas" iako su zapravo živjeli za ideal. Do najsitnijih pojedinosti pričali su jedno drugom sve neugodne događaje, one koji se ne zaboravljaju jer ih je varljivo pamćenje uljepšalo ili saželo, one zbog kojih smo to što jesmo, ili zbog kojih u to vjerujemo.“ vrata počinju škripjeti „Ruth se 13. veljače probudila u jedanaest i otkrila da je sama u neobično hladnom i tihom stanu. Te je noći jedva oka sklopila. Juan je otišao u pet ujutro, uz ispriku da mora spremiti kovčeg, iako je Ruth savršeno dobro znala da nije htio ostati jer mu se nije svidjelo ono što je doznao o njezinoj prošlosti. Kako su besmislena objašnjenja, kako apsurdna, kako je djetinjasto izmisliti uvjerljiv izgovor u pet ujutro, kako sramotan žuran bijeg i kako očito zamuckivanje, podrhtavanje ruku, brzina odlaska, nervozno nakašljavanje, lažan osmijeh na odlasku, gorak grč ocrtan na rubovima usana koje se ne uspijevaju svinuti prema gore... Kako je nespretan, kako deprimirajući rastanak. Rastanak je ekstaza, nerazumno slavlje nesreće. Ruth je noć provela napola budna, svaki čas se budeći iz grčevitih snova. Živci je nisu slušali, a mozak je u snovima radio pretjerano živo, ponavljajući i iskrivljujući trenutke sinoćnjeg razgovora tako da je Ruth osjećala da je tište čudne slike deformiranoga Juana, grče se i razaraju joj glavu koja bi svaki čas mogla eksplodirati. Pokušavajući se riješiti toga gorkog tereta, Ruth se izvijala i tresla u snu: u jednom trenutku bila je u krevetu, ali deformiranom, u svojem krevetu koji se pretvorio u oniričan prostor, da bi se odmah zatim opet našla u istome krevetu, ali ovaj put u pravome, tako da katkad nije znala sanja li ili je budna. Što je stvarnost, a što fantazija? Koji je krevet vidljiv, a koji nevidljiv? Ludjela je. Dokad će joj na usnama trajati okus tuđe sline, i toplina tuđeg tijela na vršcima prstiju, tuđi pogled u zjenicama?“ Vrata škripe i s druge strane „ ... trebalo mu je neko vrijeme da prepozna realnost i postane svjestan situacije. Sve ga je boljelo: svjetlo u sljepoočicama, buka u glavi, Ruth u srcu. Gotovo je ponovno poželio loše snove, koliko god bili grozničavi, jer je barem u njima bio oslobođen od nove, stvarne more. Ustao bi loše volje, opterećen mržnjom prema samome sebi i prema ženi koja spava uz njega. Uglavnom, ispričavao bi se poslom samo da što prije ode, premda je znao daće se iste večeri ponovno prepustili struji (toliku je u njegovoj krvi kipjela želja) i još iste noći vratiti u Ruthin krevet. U tom stanu nije ostavio čak ni četkicu za zube, nego se naviknuo nositi je u džepu sakoa jer bi taj simbolični potez značio želju da ostane koju on nije htio pokazati. No, taj isti čovjek koji je odbijao vezu što ga je vezivala uz crvenokosu i njezin krevet, gubio je glavu dok je vodio ljubav s njom, neprestano je mislio na nju dok nije bila uz njega, gubio se u sjećanju na svaki trenutak koji su proveli zajedno, bio je opčinjen slatkom uspomenom na strast koju je proživljavao do najsitnijih detalja, prepuštajući se žaru puti i instinktu. Nije mogao nijekati da je zaljubljen, nije mogao, ali isplati li se platiti toliku cijenu za to! Isplati li se ranjavati žene koje voli, ljutiti urednika, izdati vlastite principe, a sve samo za neku tamo koju može ostavili svaki čas, kojoj nikad nije obećao ozbiljnu vezu, zbog žene koja na tijelu nosi tragove tko zna koliko muškaraca? Jadno Ruthino tijelo, koje je služilo samo kao primatelj, nedužna pregažena životinja. Ta pomisao - tragovi drugih muškaraca na tijelu njegove ljubavnice - bila mu je odvratna, nije se s njom mogao suočiti. Naselila mu se u mozak poput oštre, gotovo fizičke, boli i bilo mu je jasno da neće moći živjeti s Ruth jer neće svladati retroaktivnu ljubomoru koja ga je izjedala. Znao je da može opet voljeti Biotzu, da može mirno živjeti s njom, ali za to se mora osloboditi tereta, opsjednutosti koja ga izjeda, prestati neprestano misliti na Ruth, pa što bude. Iznenadan strah od neobičnoga i nepoznatoga, od nečega što ne može kontrolirati, upozoravao ga je da se ne smije neoprezno zalijetali u tu noćnu ljubav. Iskonski strah koji se budio u duši osuđenoj na to da ga uvijek osjeća, u njegovoj se svijesti užurbano, željno, brzo, tjeskobno-pretvarao u velik bijeg naprijed.“ „Ali srce je bilo jače od glave i katkad je mislio da bi radije živio kao prije, na starinski i apsurdan, ali miran način, nego što se upleo u ovu spiralu izdaja i krivnje; da bi radije slijedio poznate i obilježene putove, s pravilima, zabranama i određenim kaznama, nego riskirao nastavljati put kroz prašumu bez pravila. Pa je okretao pogled, tužan i nostalgičan, prema slatkom mirnom životu, prema onim bistrim i dosadnim, sad nepovratnim, danima. A ipak je živio u nepodnošljivoj situaciji, podijeljen između djevojke koja mu to više nije bila, ali se ponašala kao da to nije prestala biti i ljubavnice koja mu nikad neće biti djevojka, ali je njegovo srce i spolovilo čvršće držala u ruci od dvjesto zaručnica zajedno. I mislio je da će poludjeti jer se još nije rodio muškarac koji bi istodobno mogao pokazivati dva različita lica, a da na kraju ne posumnja koje je pravo. Juan je, ne znajući, poštovao zakon Bushi-Do: pravi samuraj ne može služiti dvama gospodarima istodobno.“ Juanovo uspoređivanje nje i nje „Dobro ju je poznavao i mogao je predvidjeti njezine osjećaje i reakcije. Vjerovao joj je kao toplomjeru, ali Biotza je bila beskrajno dosadna pa se pitao koliko dugo muškarac može živjeti uz dobru i lijepu ženu ali bez razgovora, koliko može nositi tu dosadu na plećima poput ruksaka. Nekad je volio Biotzu, ili je mislio da je voli, volio je idealno biće koje je predstavljalo sve što je želio – ljepotu, dobrotu, blagost, bezuvjetnu ljubav - pa mu je dodao Biotzine oči, kosu, ruke i tijelo. Kad je zamišljeno biće pobijedilo stvarno, u idealiziranoj viziji bilo je mnogo više ljubavi nego u racionalnoj kontemplaciji, a uživanje u idealu - toliko potpunom i savršenom iscrpilo je svaku mogućnost da zavoli pravu Biotzu. Jer kad se realnost nametnula, s godinama svakodnevnog dodira i druženja, kad je postalo nemoguće i dalje izmišljati kvalitete ženi koja ih očito nije imala, svakodnevna Biotza - očiju ugaslih poput močvare, bezizražajnoga glasa bez modulacije i nježnosti - pokazala se toliko drukčijom od sanjane Biotze da je Juanova unutarnja muka bila golema. A kad se pojavila Ruth, samo se potvrdilo nešto što je Juan već znao: da mu se Biotza već odavno ne sviđa, da je njegova zaljubljenost bila pubertetsko samozavaravanje, a daju je poslije održavao na životu iz čiste navike, rutine i straha, jer nije imao hrabrosti ni očitih razloga zašto bi je ostavio.“ ljubomora: „Sljedeća tri mjeseca, kad god je Juan za vikend išao u Bilbao (dvaput mjesečno!) Ruth bi upala u krizu akutne čežnje, grčevite i snažne, toliko ekstremne da je graničila s ludilom, toliko jaku da nije mogla disati ni jesti. Bila je sve mršavija i iscrpljenija, s pogledom progonjene životinje, umorne boje puti, slaba poput ispuhane lutke, Jer iako se Juan kleo da više ne spava s Biotzom i da tek tu i tamo ode s njom na kavu u ime starih vremena, Ruth je znala daje Biotza i dalje u kontaktu s Carmen koju je nazivala gotovo svakoga dana i posjećivala u Bermeu, dok Juan nikad nije rekao Ruth da će je povesti u Bilbao ili Bermeo, a kamoli upoznati s majkom, premda je priznao da je Biotza ušla u njegovu kuću gotovo u samom početku veze. A ta nepravda - činjenica da je Biotza prihvaćena, a ona isključena - ispunjala je Ruth ljubomorom koja joj je trovala krv, jakom ljubomorom koju se po snazi moglo usporediti samo s Juanovom kad god bi pomislio na Ruthinu prošlost.“ njegovi strahovi, kajanje, njegovi kompleksi (deja vu dragi ggirry, deja vu) „Moramo postaviti pitanje zašto je Juan nije ostavio. On se uvijek vraćao Ruth kao što se brod vraća u poznatu luku, premda mu je bilo svega na vrh glave, premda ju je prezirao i mrzio, premda se bojao. A zapravo ju je volio, previše ju je volio, ali emocionalnu bliskost predmeta njegove ljubavi - Ruth - bila mu je naporna i pretjerana. Katkada se bojao da će mu se previše približiti i istisnuti ga iz njegova prostora. Baš ga je zato Ruth, s kojom je osjetio najveću bliskost u životu, pretjerano izazivala. Kad je bila ljubazna i dobroćudna, on ju je vidio kao opasnost, napast, prijetnju. Kad je reagirala, kad je nasrtala na njega ili izlazila s drugim muškarcima, bila je neprijateljski raspoložena i odbojna. Ruth nikad nije bila nedužna. Nije je mogao ostaviti iz istog razloga zbog kojega nije mogao ostati s njom: ono čemu se divio činilo mu se toliko velikim i jakim da je mislio kako se neće snaći. Ruth ga je privlačila jer je za njega bila jednostavno zanosna, u najboljem i najgorem smislu te riječi, jer je mislio da ona može sve srušiti, počevši od mirnoće duha, koju mu je već iščupala. Nije mislio da je upoznao drugu ženu s toliko kvaliteta: lijepu, pametnu, senzualnu, dobra ukusa, kulturnu, talentiranu. Ali je mislio da su još mnogi imali tu čast i da će joj jednoga dana dosaditi pa će ga ostaviti zbog bilo kojeg udvarača, zbog onoga koji će imati više novca od Juana i manje osobnih problema. Napokon, ona nije imala osjećaja za moral, nije bila žena koja bi pripadala samo jednom muškarcu, to je već pokazala i neće joj biti teško odbaciti ga kad joj dosadi. Ali Ruth nije dosadilo, činilo se daje luda za njim, makar je to možda bilo zato što ga nije mogla imati, jer Juan je bio jedini muškarac kojega nije držala pod nogom. O Ruth se mnogo govorilo i on je čuo mnogo toga. Da je u svom stanu nekad organizirala orgije, da je bila u vezi s Pedrom, da je bila u vezi s Guillaumeom Depardieuom, da je onaj režiser s kojim je Ruth izlazila nekoliko mjeseci bio toliko opsjednut njome da je svoj sljedeći film nazvao Ruth i vječni povratak (u kojemu je u glavnoj ulozi bila neka crvenokosa slična Ruth, ali u mladoj i stiliziranijoj verziji), da je Ruth izluđivala muškarce, da je spavala s cijelim Madridom, da je kurva, da je ovo i ono,.. Da, možda su to bile samo priče, pretjerivanja, naklapanja, ali bez dima nema ni vatre, a Juan je sigurno vidio kako je drugi gledaju i, još gore, kako ona uzvraća poglede, a znala je da ga to izluđuje, i da će, nastavi li, on postati još ludi jer je nikad neće moći kontrolirati, neće znati kamo ide ni odakle dolazi, a bilo mu je dosta njezinih scena, bilo mu je dosta svega, bilo mu je dosta osjećaja nesigurnosti, njezinih šala na račun njegove odjeće ("oblačiš se kao djed", govorila bi mu), na račun njegova govora ("govoriš kao profesor" govorila bi mu), na račun njegova provincijskog podrijetla ("morao bi otići u London", govorila bi mu). Ona je uvijek bila snob, po posljednjoj modi u svemu, u glazbi, tehnologiji, bila je tako uvredljivo bogata i u sve upućena. Bilo mu je na vrh glave toga da se toliko smije Indaleciju, da ga tako prezire, na temelju priča, onoga što je pisao Juan, jer ako ne cijeni njegova mentora, možda indirektno prezire i njega samog? Bilo mu je na vrh glave toga da više nije isti kao prije pa je katkada proklinjao dan kad ju je upoznao. Da je barem nastavio hodati s Biotzom, da se barem oženio, da je barem slušao majku... Mnogo toga nikad ne bi vidio, ali mu ne bi nedostajalo jer ne možeš izbrisati ono što nisi upoznao i ne bi izgubio glavu ovako kako je sad gubi.” kukavičluk: “Juan nije mogao ostaviti Ruth, ali se nadao da će ona ostaviti njega.“ završetak: “Ruth je slutila da je njihovu ljubav na kraju ubilo baš to uporno nijekanje ljubavi jače od vjernosti obitelji, predanosti poslu, ili samopoštovanja. Njihova se ljubav prelijevala i razlijevala jer je nitko nije znao obuzdati niti je itko znao što bi s njom. „ “Nije voljela Juana nego lik koji je stvorila u mislima. Voljela je ideju, sliku koju je sama stvorila. Ukratko, voljela je samu sebe u Juanu, a njezina ljubav prema njemu bila je odraz, iluzija. Uporna iluzija, točno. Čak je i u seksu voljela svoj užitak, onaj koji joj je dao klitoris, a ne Juan. Zadovoljstvo koje je Ruth sama stvorila i primila kroz Juanovo tijelo. Jadna utjeha. Te očite istine toliko puta pročitane i ponovljene, te tako ozbiljne i otrcane tvrdnje nisu mogle izliječiti njegovu odsutnost koja joj je bila toliko bolna.“ Prva rečenica: „Spavam, spavam, spavam, spavam, ja sam stablo, biljka, i mislim, mislim, mislim, mislim, sokovi u meni vriju, a ja iz tla crpim suze i kroz uske biljne žilice tjeram ih prema čaški.“ Posljednja rečenica: „Dovoljna i potpuna struktura“ |
- 22:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.10.2010., nedjelja
Gabriel Garcia Marquez: Sjećanje na moje tužne kurve
|
prva rečenica (vidi niže), kaže o čemu se tu radi. da, zaista, jedan čili usamljeni devedesetogodišnjak sam sebi za rođendan kupi noć s mlađahnom (vrlo vrlo mlađahnom) djevicom. i po prvi puta se u svom životu, zaljubi. zgodna priča, u kojoj su godine samo jedan mali anegdotski dodatak (i velika utjeha osamdesetogodišnjacima i mlađima, mlađima, pa i umornim i posustalim pedesetogodišnjacima), ali prije svega je ovo jedna lijepa love story. Prva rečenica: „One godine kad sam navršio devedesetu, poželio sam si darovati noć razuzdane strasti s mlađahnom djevicom.“ Posljednja rečenica: „Konačno sam otpočeo stvarni život, mirna srca, osuđen da umrem od ljubavi u sretnoj agoniji ma kojeg dana nakon što doživim stotu“. „U to sam doba čuo da je prvi pokazatelj starosti kad počneš nalikovati svom ocu. ... Istina leži u činjenici da prve promjene dolaze tako sporo da ih se jedva primijeti, sami sebe iznutra vidimo onakvima kakvi smo oduvijek bili, no drugi ih opažaju izvana.“ „Probudio sam se u osvit, ne znajući gdje se nalazim. Mala je još spavala okrenuta mi leđima u fetalnom položaju. Imao sam neki neodređen osjećaj da je po noći ustajala i da sam čuo puštanje vode u kupaonici, ali moguće je i da sam samo sanjao. Ovo je bilo nešto novo za mene. Ništa nisam znao o tajnoj moći zavođenja i uvijek sam nasumce odabirao djevojke za jednu noć, više gledajući cijenu nego njihove draži i zatim bismo vodili ljubav bez ljubavi, najčešće polu-odjeveni i uvijek u mraku kako bismo se zamišljali ljepšima. Ove sam noći otkrio neusporediv užitak promatranja ženskog tijela u snu, bez pritiska želje, bez smetnje ili stida.“ „Majka me na svom samrtnom odru preklinjala neka se mlad oženim bjelkinjom, pa da imamo barem troje djece, jednu djevojčicu s njezinim imenom, imenom njezine majke i njezine bake. Želio sam održati obećanje, ali moje poimanje mladosti bilo je u tolikoj mjeri elastično da mi se činilo da nikad nije isuviše kasno. Sve do onog vrućeg podneva kad sam, pogriješivši vrata u kući obitelji Palomares de Castro u Pradomaru, golu zatekao Ximenu Ortiz, najmlađu kćer, koja je spavala u susjednoj sobi. Ležala je leđima okrenuta vratima, pogledala me preko ramena takvom brzinom da nisam stigao pobjeći. Ajme, oprostite, uspio sam promucati, dok mi je srce tuklo u grlu. Osmjehnula se, okrenula se gipkošću gazele, dok mi se njezino tijelo nije u potpunosti razotkrilo. Cijela je prostorija odisala njezinom intimom. Nije bila sasvim naga jer je ponad uha imala poguban cvijet narančastih latica, kao Manetova Olimpija, i još zlatnu narukvicu na desnom zglobu i ogrlicu od sićušnih bisera.“ i jedan predivan za kraj: „Krv je tekla njezinim venama poput pjesme, granajući se do najskrovitijih predjela njezinog tijela pa se pročišćena ljubavlju vraćala njezinom srcu.“ |
- 12:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #
08.09.2010., srijeda
Haruki Murakami: Kafka na žalu
|
petnaestogodišnji Kafka napušta svoj dom, u stvari svog oca s kojim živi i kreće na put u nasumično odabrani grad na suprotnoj strani (što-dalje-to-bolje) japana. kreće u potrazi za odgovorima o sebi, o svojoj obitelji, majci, sestri, prošlosti, tuzi, prazninama i pitanjima, o nadolazećem pubertetu, zbrci u glavi, o čavki koji putuje s njim u njegovoj glavi..... . pronalazi privatnu knjižnicu koja mu postaje ishodište tog drugog života, upoznaje Oshimu koji mu postaje pravi spasilac i prijatelj, upoznaje gospođicu Saeki u koju se zaljubljuje. u paralelnoj priči, upoznajemo i postarijeg gospodina Nakatu, psihički oštećenog, koji isto tako kreće na put kroz japan i završava u istom mjestu u kojem je i Kafka. čudnovati i misteriozni događaji povezuju te dvije priče..... i ovog murakamija čitam kao da pijem vodu. riječi, stranice samo prolaze ispred mojih očiju....slike, uglavnom nadnaravne po kojima više i ne pokušavam čeprkati tražeći smisao (zašto mi je bulgakov često došao na pamet čitajući ovu knjigu), mudroslovne rečenice s kojima se teško ne složiti i koje poput zlatnih čavala drže moju pažnju i tjeraju me da se slažem. sa knjigom. po difoltu (kao se ovo kaže na hrvatskom?). ali to neću pitko je, ali nije to vitaminska bomba. slatkih i lijepih tu okusa povremeno ima, ali ipak, rijetko koji murakami, barem do sada, mi je bio nešto više od bokala hladne, pitke, vode. prva rečenica: “Onda je sve u redu s novcem, je li? – upita dječak zvan Čavka tipičnim lijenim glasom.” posljednja rečenica: “Dio si potpuno nova svijeta.” citati: “Mislim da Kafka daje čisto mehaničko objašnjenje onoga složenog stroja u priči kao svojevrstan nadomjestak za objašnjenje stanja u kojemu se mi nalazimo. Hoću reći... - Moram još malo razmisliti. - Hoću reći, to je njegov vlastit izum za objašnjenje života koji vodimo. Ne tako da govori o našem stanju, nego tako da govori o pojedinostima stroja.“ hm hm. razmišljanje jednog petnaestogodišnjaka o kafkinoj priči “U kažnjeničkoj koloniji”. tako tipično za ljude tih godina, zar ne? hm hm o svom tijelu: “Uzimam dah. - Oshima, da vam kažem neuljepšanu istinu, ni meni se ne sviđa kontejner u kojemu sam zatočen. Nikada mi se nije sviđao. Mrzim ga, zapravo. Svoje lice, svoje ruke, svoju krv, svoje gene... mrzim sve što sam naslijedio od roditelja. Ništa mi ne bi bilo draže nego umaknuti od svega toga, kao što se bježi od kuće. On zuri u moje lice i smiješi se. - Ti imaš lijepo, mišićavo tijelo. Bez obzira na to od koga si to naslijedio, prilično si zgodan. No, možda malo previše jedinstven da bi te se nazvalo sasvim zgodnim. Ali ne izgledaš loše. Meni se barem sviđa kako izgledaš. Pametan si, okretan. Imaš i lijep pimpek. Na tome ti zavidim. Hrpe će djevojaka padati na tebe, zajamčeno. Tako ne mogu vidjeti zašto nisi zadovoljan svojim kontejnerom.” “Skupa idete duž plaže natrag u knjižnicu. Gasite svjetlo u tvojoj sobi, navlačite zastore i bez riječi liježete u krevet i vodite ljubav. Prilično slično vođenje ljubavi kao prethodne noći. Ali s dvije razlike. Poslije seksa ona počne plakati. To je jedno. Zarije lice u jastuk i tiho plače. Ti ne znaš što bi učinio. Nježno spuštaš ruku na njezina gola leđa. Znaš da bi morao nešto reći, ali nemaš pojma što. Sve su riječi umrle u šupljini vremena, gomilajući se bešumno na mračnom dnu vulkanskoga jezera. I ovaj put dok ona odlazi možeš čuti motor njezina auta. To je drugo. Ona pali motor, gasi ga na neko vrijeme, kao da o nečemu razmišlja, zatim opet okreče ključ i odlazi s parkirališta. Ono prazno, tiho međurazdoblje ostavlja te tužna, tako strašno tužna. Poput magle s mora, ta praznina nalazi put u tvoje srce i ostaje u njemu dugo, dugo vremena. Napokon je dio tebe. Ona ostavlja za sobom vlažan jastuk, mokar od suza. Dodiruješ tu toplinu rukom i gledaš kako se nebo polagano rasvjetljuje. U daljini grače čavka. Zemlja se polako i dalje vrti. Ali onkraj svih tih pojedinosti stvarnoga svijeta ima snova. I svatko živi u njima.” “Nakata se nije naročito iznenadio našavši tu kamen. Njegov um se smjesta prilagodio novoj stvarnosti, prihvatio ju je, nije se pitao kako se dogodilo da je tu. Istraživanje uzroka i posljedica nikada nije bilo njegova jača strana. Sjeo je ukočeno kraj kreveta, uredno podvio noge i proveo nešto vremena nasamo s kamenom, zureći pozorno u nj. Napokon je pružio ruku i dodirnuo ga, kao da miluje veliku, usnulu mačku. Isprva oprezno, tek vršcima prstiju, a kad mu se učinilo da nema opasnosti, pomno je prešao cijelim dlanom po čitavoj površini. Dok ga je gladio stalno je razmišljao - ili je barem imao zadubljen izgled nekoga tko razmišlja. Kao da čita zemljovid, rukom je prešao po svakom dijelu kamena, pamteći svaku izbočinu i pukotinu, upoznavajući opipom njegovu tvrdoću. Zatim je naglo podignuo ruku i protrljao kratku kosu, tražeći možda suodnos između kamena i svoje glave” “Snaga koju tražim nije od one vrste u kojoj pobjeđujemo ili gubimo. Ne tragam za zidom koji će odbiti silu što dolazi izvana. Želim onu vrstu snage koja je sposobna upiti izvanjsku silu, suprotstaviti joj se. Snagu da se mirno podnesu neke stvari - nepoštenje, nesreća, tuga, pogrješke, nesporazumi.” “Ljudi koji podignu visoke, jake ograde, najbolje opstaju.” “Jednu stvar ne razumiješ osobito dobro - imaju li žene seksualnu želju. Teoretski imaju, naravno. Toliko i ti znaš. Ali kad se dođe do toga kako se ta želja javlja, kakva je - ti si izgubljen. Tvoja seksualna želja je jednostavna stvar. Ali ženska želja, naročito želja gospođice Saeki, potpuni je misterij. Kad te je držala, je li osjećala istu tjelesnu ekstazu? Ili je to nešto posve različito? Što više misliš o tome, to više mrziš što ti je petnaest godina. Osjećaš se beznadno. Da ti je barem dvadeset - ne, čak i osamnaest bi bilo dobro, bilo što samo ne petnaest - mogao bi bolje razumjeti što znače njezine riječi i postupci. Onda bi mogao odgovoriti na pravi način. Nalaziš se usred nečega čudesnog, nečega tako strahovitog da možda nikada više ne ćeš to iskusiti. Ali ne možeš stvarno razumjeti kako je to čudesno. Zbog toga si nestrpljiv. A to sa svoje strane vodi u očaj.” nasmijao sam se na ovo:18...ma ni sa 58, kafka, ni sa 58.... “Golem crn leptir veličine moga dlana pojavljuje se iz sjene drveća i leprša crtom moga zrenja...” “Kao ni prethodne noći, gospođica Saeki se ne pojavljuje. Ni stvarna gospođica Saeki, ni iluzija, ni ona kao petnaestogodišnjakinja. Tama ostaje samo to - tama. Upravo prije usnuća snažno mi se diže, snažnije nego ikada prije, ali ne drkam. Odlučio sam očuvati netaknutu uspomenu na vođenje ljubavi s gospođicom Saeki, barem za sada. Čvrsto stisnutih šaka tonem u san, nadajući se da ću je sanjati.” “nema rata koji će okončati sve ratove” “Sama u ovako dubokoj šumi, osoba zvana ja osjeća se praznom, užasno praznom. Oshima je jednom uporabio izraz šuplji ljudi. Eto, upravo takav sam postao. U meni je neka praznina, ništavilo koje se polako širi, proždirući sve što je ostalo od onoga što jesam. Mogu čuti kako se to događa. Potpuno sam izgubljen, moj identitet umire. Nema nikakva smjera gdje se nalazim, nema neba, nema tla.” “Kažeš da me je majka jako voljela. Želim ti vjerovati, ali ako je to istina, meni jednostavno nije jasna. Zašto voljeti nekoga znači da ga moraš jednako toliko ranjavati? Hoću reći, ako se to tako zbiva, čemu uopće nekoga voljeti? Zašto do vraga to mora biti tako? Čekam odgovor. Dugo su zatvorena moja usta, ali odgovora nema.” |
- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.07.2010., subota
orhan pamuk: muzej nevinosti
|
kako izgleda kad se muškarac zaljubi? ali kad se zaljubi onako za pravo, životno, kad stavi na stranu sav ostali dio svog života i posveti se samo Njoj. kad ljubav postane opsesija..... ne znam da li ćete se složiti sa mnom, ali mislim da se jedino muškarac može tako zaljubiti. uživajte i patite kroz 500 stranica ove knjige s Kemalom.... vrijedi! citat: "Toliko mislim na tebe da mi ni matematika više ne ide u glavu", reče zajedljivo. Glasno se nasmijala kao da se radi o nečemu posve nemogućem, ili kao da je izgovorila neku frazu iz filmova, a onda joj lice obli jarko rumenilo. Da nije bila toliko ljutita, da nije toliko tugovala, i ja bih se potrudio sve okrenuti na šalu. Ponašali bismo se kao da nam nije ni na kraj pameti da ću se toga dana zaručiti. No nije bilo tako. Oboje smo osjećali zgusnutu, snažnu, nepodnošljivu tugu. Shvaćali smo da od te tuge, koja se ne može prebroditi šalom, ublažiti razgovorom i olakšati dijeljenjem, možemo pobjeći samo vodeći ljubav. No tuga je i to usporila i zatrovala. Kao da promatra oblake tuge nadvijene nad svojom glavom, Fusun je neko vrijeme ležala opružena na ležaju, poput bolesnika koji osluškuje svoje tijelo; opružen kraj nje, i ja sam gledao u strop. Djeca u dvorištu taj su dan bila tiha, čuli smo samo udaranje lopte. Onda su i ptice umukle, i zavladala je duboka tišina. Čuli smo sirenu nekoga vrlo dalekog broda, zatim još jednoga. Kasnije smo se počeli ljubiti nakon što smo iz iste čaše popili viski; bila je to čaša naslijeđena od Ethema Kemala, moga djeda, a prvoga muža Fusunine bake. Dok ovo pišem, osjećam da ne bih smio previše rastužiti čitatelje koji se zanimaju za moju priču. Roman ne mora biti tužan samo zato što su mu junaci tužni." prva rečenica: "Bio je to najsretniji trenutak u mom životu, ali to nisam znao." posljednja rečenica: "Neka svatko zna da sam proživio vrlo sretan život." |
- 13:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #
10.04.2010., subota
zoran pilić: krimskrams
|
zanimljivo je počela ova knjiga, opisujući našu današnjost, moju generaciju, kroz priču Petra Pandže pripovjedača. Ali kasnije je odlutala u neke malo maglovite vode, rasplinula se...... i ostavila bez nekog posebnog komentara citati: “Ima samo jednu fotografiju na zidu, i to crno-bijelu: Charlie Chaplin odlazi nekamo, okrenut je leđima, ali svi znamo da je to on. Vrti štap, a na glavi je poznati polucilindar. Nakon Kretschmannove epizode paranoja je u blažem obliku prešla i na mene. Što ako to nije Chaplin? Ne vidiš mu lice, zar ne? Može biti bilo tko.” prva rečenica: “Mediteran kkav je nekad bio.” posljednja rečenica: “Past će teška, teška kiša” |
- 09:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #
28.03.2010., nedjelja
claudia tajes: seksualni život ružne žene
|
za spojiti te dvije riječi zajedno: „ružna“ i „žena“ treba velika hrabrosti a onda o tome i napisati knjigu. knjižicu bolje reći. brazilka Ju sama sebe tako opisuje te nam priča kako izgleda ljubav iz perspektive žene s velikim viškom kilograma i sa izgledom koji ona (da ne bi rekao ja) opisuje kao „ružan“. Većina žena koje sam do sada upoznao a imaju sličan opis, smatram veselim i vedrim ženama, ženama sa dobrim pa čak i izvrsnim smislom za humor. Nerijetko i prema sebi samima. Vrlo vedra i duhovita knjiga!! Uživao sam kroz svaku stranicu. Zanimljivi citati (s kojima se vrlo slažem): „Ženskoj psihi je svojstveno idealiziranje i najmanje ljubavne mogućnosti koja se pojavi. Čak i kada je vjerojatnost za takvo što jednaka nuli, kao kada se ružna cura zaljubi u najljepšeg momka u razredu. Kada bi netko popisao koliko se puta tijekom života žena zaljubljuje u utvaru, brojke bi sigurno zbunile i najiskusnije istraživače.“ A naročito sa ovim: „Netko je jednom rekao da se žene ne zaljubljuju u osobu, nego u ljubav.“ Prva rečenica: „Ja sam ona koja, dok prolazi uredom prema fotokopirnom stroju ili ustaje po šalicu kave iz termosice, čuje dvojicu kolega kako tobože tiho razgovaraju: „Između nje i smrti što bi izabrao?“ Posljednja rečenica: „Ne bih mogla reći da sam pomišljala na brak ili na vječnu ljubav kada nisam našla njegovu ruku.“ |
- 20:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #
marina lewycka: kratka povijest traktora na ukrajinskom
|
kako ne volim kad odmah na same korice knjige, postave tako privlačan podnaslov „najsmješnija knjiga“ ili „fantastično duhovita“ ili nešto slično. očekivanja odmah porastu a cijelim tijekom čitanja očekuješ pa kad ću se već jednom početi kuglati od smijeha. i ovoj se knjizi to isto dogodilo, pa je jedna možda sasvim obična i prosječna knjiga postala razočaranje. eh, ti izdavači ..... priča priča priču o obitelji ukrajinaca koja je nakon Drugog svjetskog rata emigrirala u Veliku Britaniju i tamo nastavila živjeti. radnja se odvija u današnje vrijeme, a u središtu je pater familias koji u svojim poznim godinama, osamdesetim, odluči oženiti za puno mlađu sunarodnjakinju. njegove dvije kćeri, nisu baš tom idejom oduševljene....... priča kombinira sadašnjost s prošlošću te obitelji, sa prilično upečatljivim opisom ratnih godina, godina koje su tada mlade roditelje i malenu kćer, okarakterizirali za cijeli ostatak života. priča , na momente tragična, kad se o povijesti radi, a na momente realna sociološka, kad se o odnosima roditelja i kćeri radi. lijepa priča. komična? ha, ha! zanimljivih citata i nisam našao Prva rečenica: „Dvije godine nakon što mi je umrla majka, moj se otac zaljubio u glamuroznu plavokosu ukrajinsku raspuštenicu.“ Posljednja rečenica: „Pozdravljam sunce!“ |
- 20:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.03.2010., petak
Nick Hornby: Kako biti dobar
|
kate i david carr živuckaju i trpe se u jednom običnom građanskom braku sve dok kate ne dojadi njen čangrizavi muž i ne počne joj ići na živce. uleti u jednu avanturu te kaže mužu da želi razvod. ni sama nije sigurna u istinitost vlastitih riječi. david, negativac po konstituciji (iliti pljuvator na sve pokretne i nepokretne mete), začuđujuće flegmatično prihvaća tu informaciju (želju?) i onda i on (ali i cijela knjiga) odlaze u jednom sasvim drugom smjeru (meni ne više tako zanimljjivom). naime, david upoznaje jednog tipa (a tip se zove Dobra Vijest) koji se bavi alternativnom medicinom i koji propovjeda u budističkoj maniri Ljubav, Sreću, Jednakost ...... david to ozbiljno shvati i dovede tipa (doslovno ga useli) u kuću kod kate i njihove djece. te započne svoju metamorfozu. oprosti kate nevjeru i krivnju svali na sebe, otkaže posao te započne, zajedno sa DV stvarati Idealni Svijet. priča je ispričana iz perspektive Kate, koja opterećena vlastitom krvinjom, trpi ovu promjenu i tretira ju kao jedan davidov kratki hir. zanimljivo je pratiti reakcije nje, običnog čovjeka kakvi smo svi mi, na konkretne akcije davida, kada dolazi u čudnovate situacije u koje ju on dovodi (npr. zbrinjavanje beskućnika, dijeljenje novaca siromašnima, poklanjanje “viška” stvari onima koji to nemaju). kako se obraniti od te Apsolutne istine, Ljubavi i Pravde i kojim argumentima sebično zaštiti Sebe, Svoje i Svoj život koje se između ostaloga temelje na Sebičnosti, Škrtosti, Egoističnosti...? zanimljivi citati: "Istina je da više ne želim da David bude David. Želim sa stvari budu u osnovi iste - želim da je on otac moje djece, želim da je on u braku sa mnom već dvadeset godina, čak mi ne smetaju ni kile ni bolna leđa. Samo ne želim slušati taj glas, taj ton, to neprestano režanje. Želim da sam mu draga, zapravo. Je li zaista previše tražiti toliko od svojeg muža?" "Sasvim je moguće da silazim s uma; ili, s druge strane da sam naprosto zbunjena i nesretna; ili, s treće strane, da znam točno što želim, ali se ne mogu natjerati da to učinim zbog sve boli koju bi to izazvalo, a od napetosti između tih dvaju stanja bivstvovanja najradije bih ekslopidrala. Ali kad me David tako dotakne, nježno, s ljubavlju i brižno, sve se to saspe u ništavilo, i samo želim ostatak života provesti s njim i s djecom. Ne želim ni pipnuti Stephena, ne želim se svađati oko toga što David jest ili nije možda rekao drugima, ili oko onoga što je svakako rekao Molly i Tomu. Samo želim preko dana raditi svoj posao, navečer gledati dinosaure, noću spavati s Davidom. NIšta drugo nije bitno. Sve što trebam učiniti jest zadržati ovaj osjećaj i bit će mi dobro." "Molim te, ne idi", rekao je, ali nisam u njegovu glasu mogla čuti nikakve usrdnosti ili očajavanja. Možda se nije dovoljno trudio. "Zašto ne želiš da odem?" upitala sam ga. "U čemu će tebi biti razlika?" I nastupila je duga, zamišljena, fatalna stanka prije nego što je išta rekao, stanka koja mi je prvo omogućila da zanemarim, a zatim i da zaboravim, ono što je na kraju skrpao." prva rečenica: “Nalazim se na parkiralištu u Leedsu dok govorim svome mužu da više ne želim biti u braku s njime.” posljednja rečenica: “To je iskra koju želim uzgojiti, dašak života u praznome akumulatoru; ali baš u krivom trenutku ugledam noćno nebo iza Davida i jasno mi je da ondje nema baš ničega.” |
- 21:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #
27.02.2010., subota
Renato Baretić: Osmi povjerenik
|
Knjiga progutana u tri dana, još jedan radostan izlet u imaginarni svijet literature. Siniša je mlad ali poznati političar, koji dobija premještaj (novi zadatak) da na otoku Trećiću, koji je daaaleko od civilizacije i ostatka države, organizira izbore i time uspostavi pravnu državu. Na Trećiću žive samo stari ljudi, govore svojim čudnim dijalektom, i rekli bi da Siniši predstoje teški dani. I jesu došli, ali knjiga ne bi bila knjiga kad ne bi imala to ali. Najviše sam fasciniran prijateljstvom Siniše i Tonina, baš onako kako i je muško-muško prijateljstvo. Uživao sam čitajući, ali trećićijanski jezik nisam uspio skužiti. Ocjena: pazitiv! Citati: „Benarivoali noa Tretjitj, uvi stoun tir, uvu lakrimu oj kamika!“ „Ni se buojoat, donbi freid“ Prva rečenica: „- Krasna ti je škvadra – bile su prve riječi što ih je Siniša Mešnjak čuo pri povratku među žive.! Posljednja rečenica: „-Vengo coj- vikne i snažno se čakljom odgurne od jedrilice. |
- 19:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.02.2010., srijeda
Bernard Malamud: Pomoćnik
|
Morrise i Ida stariji bračni par, Židovi, drže mali dućančić od kojeg očajnički preživljavaju. U tome im pomaže njihova kći Helen, zgođušna djevojka većih ambicija nego joj sredina u kojoj živi, to omogućuje. U ovu turobnu situaciju uključuje se polagano talijan Frank, u ulozi trgovačkog pomoćnika, a koji se korak po korak počne primicati prvo Morrisu a zatim i Helen. Zanimljivih citata baš i nema. Početna rečenica: „Tog ranog jutra u studenome, ulica je bila mračna, premda je svanulo, a vjetar je , na trgovčevo iznenađenje, već brijao.“ Posljednja rečenica: „Nakon Pashe, postao je Židov.“ |
- 21:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.02.2010., utorak
Zeruya Shalev: Ljubavni život
|
Izuzetno dojmljiva priča. Jara, asistentica na fakultetu, nije zadovoljna svojim običnim, monotonim, brakom i svojim običnim monotonim suprugom Jonijem. Susreće očevog prijatelja, Arieja, dvostruko starijeg muškarca i očajnički se u njega zaljubljuje i očajnički u njemu vidi rješenje svoje jadne situacije. Arie prihvaća poklon koji mu pada s neba, pomalo sirovo i surovo iskorištava Jarin očaj, koristi ju kao običan objekt, povezuje ju s jednim likom iz prošlosti i kao da se osvećuje, seksualno ju ponižava, a jara to mazohistički trpi te polako sve više pada. Priča je ispričana kao jedan konstantni monolog, iz usta same Jare, čak su i dijalozi prepričani u formi monologa, rečenice su vrlo kompleksne i nije ih lako pratiti. No, doživljaj čitanja je toliko upečatljiv, realan, živ i uvjerljiv, kao da sami sjedimo u njenoj glavi i vozimo se kroz njen život. Upečatljivo, upečatljivo. I, nadasve, tužno citati: nakon seksa sa Ariejem: “... Joni se uvijek privije uza me poslije ševe, a ovdje nema ni trunčice zadovoljstva. S izraženim nestrpljenjem čeka da popijem, kao vlasnik dućana koji već želi zatvoriti, i pružam mu ispražnjenu čašu i on hita s njom u kuhinju, i opet kaže, moja supruga će se svakog trena vratiti s posla, i ja šapćem, da, već odlazim, pokušavam se zbrojiti, pokušavam iscijediti malo topline iz sivih očiju, no one su potpuno ugašene...” “... pogled mu je bio gorak i neprobojan i rekao je, ovo je sve što ima, kao da se to odnosi na sladoled, i upalio je cigaretu, a ja sam pomislila koliko će mi ugodno biti živjeti s njim jer ću uvijek znati da me ne voli i neću morati neprestano ovisiti o toj napetosti, što bi bilo ako me odjednom prestane voljeti, i osjećala sam da sam u golemoj prednosti nad svim ženama svijeta jer me uistinu ne voli.” “Tko je on uopće? Crpka koja izvlači svu moju snagu i moje vrijeme i svu moju volju i koja mi je zagospodarila životom, i ništa mi nije dala zauzvrat osim naslade da ostanem bez snage i vremena i volje, a i to je činio s tolikom ravnodušnošću, kao da mi čini uslugu time što mi omogućuje da na nj potrošim svoj život.” “Umočila sam spužvu u posudu i počela trljati velike tanjure, i gledala kroz prozor limunovo drvo koje je tamo raslo, obasjavalo ga je svjetlo ulične svjetiljke i plodovi su blistali kao mali mjeseci, i pomislila sam što ja uopće radim ovdje, perem posuđe starog smrdljivca i njegove ljubavnice umjesto da perem u svome domu svoje i Jonijevo posuđe, i da stojim pred našim prozorom, koji zakriva tamni grm, i da slušam Jonijev meki glas koji me okružuje, visoku i pomirljivu melodiju, umjesto ovog dubokog kašlja, sa svim bacilima koji su ravno iz bolnice pristigli u njemu.” “Priljubila sam se uz njegovo rame, ispitujući izbliza sivi profil, i pomalo spljošten nos, kao u crnaca, i agresivnu bradu ispod punih usana, strašno sam ga željela, ali ne baš spavati s njime nego se stopiti s njime, htjela sam znati sve što misli u ovome trenu, htjela sam biti dio onoga o čemu on misli, htjela sam da on poželi znati što ja mislim, i da postoji neki dio koji se prožima u tim mislima, mojima i njegovima. Htjela sam ga protresti, pa ako u njemu postoji bilo kakva ljubav za mene, bar veličine nokta, da se proširi po cijelom njegovu tijelu, no on se nasmijao sam sebi svojim tajnovitim osmijehom, osmijehom koji je sam sebi dovoljan, koji čak i ako nije daleko, nije blizu, osmijehom koji je ubrzo nestao...” pakiranje kofera za odlazak na put sa svojim suprugom: “Od silne sreće sjela sam u kofer, priljubivši se uza svoju smionu odjeću, i protegnula ruke kao da sam se istog trena probudila i rekla sam mu, dođi, želim te, i nisam ga baš potpuno željela, ali isto tako nisam ni lagala, jer jako sam ga željela željeti, i mislila sam, ako ga uvjerim, uvjerit ću i sebe, i kad sam vidjela da ne shvaća, pružila sam ruke prema njemu iz kofera, a on se sagnuo iznenađen, i rekao, možda da prije jedemo, strašno sam gladan. Odozdol je njegov trbuh izgledao velik i obješen, iako je bio prazan, i to mi se malo gadilo, no usprkos tome odlučila sam još jednom pokušati, i prekrila sam lice nekom čarapom ili možda gaćicama, bilo je teško razlučiti što je što, i rekla sam mu zavodničkim glasom, hrana neće pobjeći ali ja hoću, i on se počeo smijati kao da je to neka šala, ne shvaćajući prijetnju, i rekao je, ali uskoro će zatvoriti trgovinu a nemamo ni kruh, skočit ću na trenutak, a ti me možeš pričekati u koferu. I prije no što sam trepnula nestao je, a ja sam odmah izašla, najbolje da ga čekam u koferu, što on misli da sam ja, gumena pratilja neuspjelog mađioničara, i ne samo da sam izašla nego sam i počela vaditi iz kofera sve što sam bila spakirala s tolikim oduševljenjem, sve mi se odjednom činilo potpuno beznadno, i sve se rasulo po sobi, mrlje raskošne čipke na našem običnom, istrošenom namještaju, a onda sam ga ugledala iza sebe, kako tiho ulazi, praznih ruku, i upitala sam ga, onda, već su zatvorili trgovinu, a on je rekao, ne, nisam ni stigao do trgovine, shvatio sam da sam te možda povrijedio pa sam se vratio, i glas mu je bio bijedan, beživotan, nesretan. Pokušala sam se sjetiti je li bio takav i prije no što smo se sreli, ili je to zbog mene, ali nisam mogla znati, pa prije no što smo se sreli bilo je prije no što smo se sreli, i kad sam ga prvi put vidjela, na primjer, glas mu je bio tužan, a ja sam mislila da je to zato što mu je umrla mama, no onda je bio tužan a sada je bijedan, a jad i bijeda rastužuju više od tuge...” “Njegova je ruka mirovala dolje na mom trbuhu, lijepa i tamna, i da sam tamo imala bebu, rekla bih mu neka osjeti kako se miče i držala bih je čvrsto, ali ovako, što mu zapravo imam reći, zaspao je kraj mene kao da sam mu žena od pamtivijeka, supruga sa stažem kraj koje se može umiriti nakon burnih telefonskih razgovora, i mislila sam o tome koliko je malo uloga na ovoj pozornici, koliko malo mogućnosti. Jednom je ovdje ležala Žozefin, danas sam to ja, sutra će biti Zečica, jučer je kraj mene spavao Joni, danas Arie, sutra netko drugi, toliko mnogo truda da bi se na kraju dobila više-manje ista stvar, i ispunilo me čuđenje ponad tuge, bešćutno čuđenje, kiselo, zbog svih onih budućih života koji me još očekuju, osjećala sam ih u trbuhu baš kao što se osjeća dijete, toliko mnogo novih života da bismo se na kraju našli na više-manje istome mjestu.” Prva rečenica “On nije moj otac, ni moja mati, zašto mi onda otvara vrata njihove kuće, svojim tijelom ispunjava uzak otvor, drži kvaku na vratima, i ja počinjem uzmicati, izgleda pogriješila sam kat, no urešena pločica uporno svjedoči da je to njihova kuća, ili bar da je bila, i pitam slabašnim glasom, što se dogodilo mojim roditeljima, a on širom otvara svoja velika usta, siva, ništa im se nije dogodilo, Jara, moje mu ime titra u ustima kao riba u mreži, i ja nahrupim unutra, ruka mi se protrlja o njegovu glatku hladnu ruku, prolazim kroz praznu dnevnu sobu, otvaram zatvorena vrata njihove spavaće sobe.” Posljednja rečenica: “Prvi put otkad je sve počelo dišem punim plućima, pužem prema blijedoj svjetiljci i sjedam pod nju, čuje se samo šapat listova kako se širi velikim dvoranama, i nastavljam tražiti sve dok ne spazim onu legendu, i znam da sam pronašla točno ono što sam trebala, legendu o svećenikovoj kćeri koja je prešla na drugu vjeru na večer Propasti, i otac ju je oplakivao sedam dana, i treći dan ona je došla k njemu i stala pred njega i rekla mu, oče, to sam učinila samo da spasim tvoju dušu, no on je odbio prekinuti korotu i suze su mu kapale sve dok nije umrla, a onda je prestao i presvukao se i zatražio kruha, i bila sam sigurna da sam već jednom čula tu legendu, prije mnogo godina, kad mi ju je mama čitala jedne večeri, dok nije bilo struje i svi troje sjedili smo uz jednu svijeću, a tata je rekao, zašto joj to pričaš, zar ne vidiš da je to pretužno.” |
- 13:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #
05.01.2010., utorak
haruki murakami: kad padne mrak
|
da li je ovo prepričani film ili scenarij jednog dokumentarca? knjiga napisana „izvana“, iz pozicije vanjskog promatrača, boje reći kamere, neživog predmeta koji snima i bilježi. nema pogleda „iznutra“, ne čitamo unutarnje misli, osjećaje, želje, strahove...osim ako nisu izrečeni ili mimikom iskazani. promatramo, kao voajeri, jednu noć jednog japanskog grada s jednom običnom devetnaestogodišnjom Mari, koja je potražila odmor od svoje svakodnevice u jednom običnom restoranu gdje čita knjigu, ispija kave, pali cigarete i pušta da noć polako prolazi. pratimo na ekranu ove knjige i njenu sestru Eri, koja je potražila odmor od svoje svakodnevice u dugačkom, ali baš dugačkom snu, radoholičara Širakavu koji iz sasvim nepoznatog razloga prebija mladu kinesku prostitutku i koji, u stvari, poslom bježi od svoje svakodnevice. promatramo i mladog i punog života, glazbenika Takahašija, različitog od ostalih, on djeluje kao svjetionik u toj noći i moje su ga oči cijelo vrijeme tražile i pratile. knjiga je priča i o ogledalima, ogledalima koje svi mi imamo i u koje se ponekad želimo sakriti. ili pronaći. a u backgroundu ove knjige sviraju: Five Spot After Dark - Benny Golson Sophisticated Lady - Duke Ellington and his orchestra citati: „Sve pet, kaže Korogi. Nema se smisla forsirati ako to ne želiš. Da ti iskreno priznam, spavala sam s dosta muškaraca, ali mislim da sam to radila uglavnom iz straha. Bojala sam se da neću imati nikoga tko će me držati za naručju pa nikad nisam znala reći ne. To je sve. Iz takvog seksa nikad ništa dobro nije proizašlo. Samo svaki put samelje i smrvi još jedan komadić smisla života.“ pola šest ujutro: „Dok smetlari istresaju kontejnere i tutnje, ljudi koji su proveli noć u raznim dijelovima grada zauzimaju svoja mjesta, kreću prema stanicama podzemne željeznice, odlučni da uhvate prve vlakove koji će ih odvesti u predgrađa, kao jata riba što plivaju uzvodno. Ljudi napokon gotovi s poslom koji su morali raditi cijelu noć, mladi koji su se umorili od cjelonoćne zabave: bez obzira na to što su u sasvim različitim situacijama, i jedni i drugi jednako su suzdržani i šutljivi. Čak ni mladi par koji stoji kraj automata s kavom i sokovima, slijepljen u zagrljaju, nema više riječi jedno za drugo. Umjesto toga bezglasno dijele preostalu toplinu svojih tijela. Novi ej dan upravo stigao, ali stari još vuče teške skute. Baš kao što se morska i riječna voda bore i miješaju na riječnom ušću, staro vrijeme i novo vrijeme sudaraju se i isprepliću.“ Mari i Takahaši: „Ali zašto te ja zanimam? Dobro pitanje. Ovog časa ne znam to ni sam objasniti. Ali možda – možda – ako se budemo nalazili i pričali, nakon nekog vremena će nam u pozadini zasvirati filmska glazba u stilu Francisa Laia i odjednom će se niotkuda stvoriti cijeli niz razloga zašto me ti zanimaš. Ako budemo imali sreće, možda nam padne i snijeg.“ prva rečenica: „Oči bilježe oblik grada.“ posljednja rečenica: „Ima vremena dok ponovno ne padne mrak.“ |
- 09:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.12.2009., srijeda
Lilly Palmer: Sve zbog dugog nosa
|
Ruth je priroda pri rođenju „obradovala“ izuzetno velikim, ružnim nosom. Ruth je s tim nosom proživjela duga i duga ljeta, privikavši se na kratke začuđene poglede, naučila se povući u posljednje redove, pognuti glavu, prikriti se i umiriti. Udala se za Heinza, čovjeka-medu, velikog skromnog dobričinu koji je u njoj prepoznao sigurnost za sebe, zavolio ju takvu kakva je. Jednog lijepog dana.....Ruth odluči napraviti estetsku operaciju smanjivanja nosa. I život joj se počne polako preokretati. Začuđeni pogledi postadoše drugačiji začuđeni pogledi, dugi, znatiželjni, iznenađeni ljepotom koju gledaju, muškarci joj se počeše javljati, udvarati, i ona se odjednom se počne brzo brzo uspinjati svojim unutarnjim stepenicama i iz svog duhovnog podruma, te gladno, ali i nespremno i nespretno, počne živjeti svoj novi život. Prvi muškarac, drugi muškarac, zatim neizbježan razvod braka, jer se dobroćudni medo uplašio što odjednom uz sebe ima prelijepu ženu, a ne više onu ružnu, ali svoju, samo svoju ženu. Taj vrtlog u sebi, Ruth ipak spozna, i nakon što upozna gospodina Erpea, valjda trideset godina starijeg od sebe, odluči vezati se uz njega, uz njegovu stabilnost, mudrost, mirnoću i naravno, njegovu ljubav prema njoj. Ništa čudno, potez vraški mudar (jer teško da bi mogli reći da je ljubav bila njen motiv), kad u priči ne bilo još malo zapleta. A zaplet se zove Karl, mutna neka faca, osobni poslušnik Erpea, njegov šofer i maser. Njih dvoje, Erpe i Karl, toliko simbiotički živjehu, da se Ruth, pa i svjesno, udala za obojicu. Vrlo lijepa knjiga, zanimljive teme: preobrazbe odraslog pačeta u lijepog labuda, nespremnog svojom psihom da nosi sada svoj lijepi izgled, s baš dobro opisanom borbom u sebi i za sebe, ali ponajprije i ponajviše za ono najdragocjenije na svijetu: za svoje dijete, tj. djecu (skužit ćete ako pročitate do kraja). Pozdrav hrabroj Ruth! Ah, što volim priče sa sretnih svršetcima. prva rečenica: „Posljednja dva tjedna obje su žene počesto sjedile jedna pokraj druge.“ posljednje dvije rečenice, nastale na kraju Ruthine ispovijedi svom malom sinu o svemu što je u „drugom“ životu radila: „ Razumiješ li što mislim? Ne - reče – ispričaj mi to kad budem stariji.“ |
- 22:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.11.2009., ponedjeljak
david lodge: misli ...
|
baš mi se dopala ova knjiga, pričana iz perspektive dvoje ljudi: ralph messengera, profesora koji upravo ulazi u pedesetu i koji živi život punim plućima, te helen reed, spisateljice, od nedavno udovice koja dolazi jedan semestar odraditi na sveučilište gdje radi ralph. profesorov život uključuje naravno i afere i izlete podalje od njegove žene, a kako su to uvijek zanimljive teme a i kako je lijepo biti voajer i viriti kroz tuđe ključanice, tako i u ovoj knjizi, pa praktički od prve stranice, naslućujemo (iščekujemo) da ralph i helen bi mogli .... ralphova profesionalna pasija je umjetna inteligencija, pa cijelo vrijeme pratimo i filozofska promišljanja njih dvoje na tu temu, s različitih aspekata. zanimljivo, ali nemojte misliti da je to tema knjige. :) ne, tema je puno prizemnija, sirovija, primitivnija, a svodi se samo na jedno pitanje: da li će mu se helen podati? i kako i gdje. da li će ju upoznavanje sa njegovom ženom u tome spriječiti? zar se zaista cijeli život vrti oko kreveta a sve ostalo je u drugom planu? ili je to samo u knjigama? ili ipak nije. prva rečenica: “jen, dva, tri, proba, proba ... diktafon radi...Olympus Pearlcorder, kupio sam ga u djutiću na Heatrowu kad sam išao...kamo ono?” posljednja rečenica: “Događa se u ne tako novom zelenom sveučilištu, a zove se Plač je zagonetka”. jedan vrlo upečatljiv citat kada helen sazna da ju je muž za života varao: “Sjedila sam za svojim stolom možda cijeli sat, gotovo nepomično, i polako listala stranice svoga bračnog života i prečitavala ih u svjetlu onoga što sam upravo saznala. Živjela sam u posvemašnjoj obmani. U karakteru i ponašanju svoga muža postojala je cijela jedna dimenzija koju ja, unatoč svojoj famoznoj književničkoj pronicavosti i intuiciji, nikad nisam naslutila ni pogodila. Kako to da na njemu nikad nisam osjetila miris parfema ili tijela tih mladih droljica? Niti ikad na njegovim ovratnicima pronašla trag ruža, kompromitirajuće pisamce ili dvije poništene ulaznice u njegovim džepovima? Sigurno je bio vrlo, vrlo oprezan. Ili sam jednostavno ja bila vrlo glupa, vrlo slijepa, vrlo lakovjerna. Sada kad sam bez imalo sumnje znala da mi je kronično nevjeran, najednom mi je pred očima sijevnulo bezbroj sitnih epizoda i nejasnoća, koje sam u ono doba jedva registrirala, nabijenih skrivenim smislom.” |
- 08:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #
02.10.2009., petak
lisa see: zaljubljena peonija
 ovo je knjiga o ljubavi. o šesnaestogodišnjoj Peoniji koja zbog ljubavi uvene i koja nakon smrti nastavlja voljeti svoga muškarca knjiga za plakanje citati: priča se temelji na stvarnom romanu Uvod u paviljon božura, iz 1598. (Tang Xianzu), iz kojeg dolazi ovaj citat: “Podrijetlo ljubavi nepoznato je, a ipka ona pušta korijenje sve dublje i dublje. Zbog nje može usahnuti život, njezina snaga može ponovo oživjeti mrtve. Ljubav nije potpuna, ako onaj tko živi nije voljan zbog nje umrijeti ili ako mrtvoga ne može vratiti u život. A mora li ljubav koja dolazi u snu nužno biti nestvarna? Jer u ovome svijetu ne nedostaje ljubavnika iz snova.” o sebi: “Oči su mi oblikovane poput bambusova lišća, a obrve, kao da ih je nježnim potezima iscrtao kaligraf. Obrazi su mi bili sjajni i blijedoružičasti poput božurovih latica. Otac i majka rado su govorili kako je to baš prikladno jer mi je ime Peonija, božur. Trudila sam se, kao što samo mlada djevojka može, biti dostojna nježnosti svojega imena. Usnice su mi bile pune i meke, Struk uzak, a grudi spremne za mužev dodir. Ne bih rekla da sam umišljena. Bila sam prava petnaestogodišnjakinja. Sigurna u svoju Ijepotu, ali dovoljno mudra da znam kako je ona prolazna.” sastanak sa voljenim: “Možda se, kao i ja, bojao da će nas uhvatiti. Ili me možda upijao baš kao što sam ja upijala njega - dahom, očima, srcem” “Stojeći iza mene odmaknuo je ruke. Osjećala sam se kao da lebdim nošena vjetrom. Nisam pobjegla niti se onesvijestila samo zahvaljujući toplini koja je isijavala iz njegova tijela — toliko smo blizu bili. Nisam se usudila ni pomaknuti.” “»Hladno ti je?« pitao je zakoračivsi iza mene i spustivši ruke na moja ramena. Željela sam mu se okrenuti licem u lice, pogledati ga u oči i... ?” “U Paviljonu vjetra nas dvoje stajali smo skamenjeni, previše prestrašeni da bismo se pomaknuli, previše prestrašeni da bismo progovorili, previše prestrašeni da bismo pobjegli. Osjećala sam mladićev dah na vratu.” o vremena, o običaji: “Budući da su brakovi dogovarani te ni mladenka ni mladoženja nisu imali pravo glasa, svaka se žena bojala priležnica. Muževi su se zaljubljivali u priležnice. S njima su bili po vlastitu izboru, nisu imali odgovornosti i mogli su uživati jedno u drugome, dok su brakovi bili pitanje dužnosti i načina osiguravanja sinova koji će s vremenom obavljati obrede u dvorani predaka.” “Moramo slijediti Četiri vrline i Tri pravila o poslušnosti. Zapamti, dok si kći, budi poslušna ocu; kada postaneš žena, budi poslušna mužu; kada postaneš udovica, budi poslušna sinu.” “Uvijek mi se sviđala moja vjenčana oprava, ali osjećaji koji su se uskomešali u meni bili su sumorni. Ima li ikakvog smisla biti umotan poput dara ako ne osjećaš ništa za osobu kojoj te daruju?” poezija tog vremena: »Stabla su gola. Guske tuguju u daljini. Kada bih barem svojim krvavim suzama mogla naslikati šljivine cvjetove. Ali ja neću dočekati proljeće. Srce mi je prazno, a život bezvrijedan. Svaki trenutak vrijedi tisuće suza.« »Lebdim visoko na nebu u beskonačnoj nesanici. Planine su okupane rosom, Jezero svjetluca. Privlačiš me k sebi s oblaka.« »Tvoj odlazak u meni budi neizrecivu tugu, beskonačan mrak. Dolaziš mi u snu. U mislima slikam ono što je moglo biti. Ali to nalazim tu, s tobom, božice moga srca. Iznenadan jecaj budi me iz sna. Ponovno sam.« autoričina bilješka: “Sve žene na svijetu — a uostalom i muškarci — nadaju se da ce naći ljubav koja će ih promijeniti, uzdignuti iznad svakodnevice i dati im snagu da podnesu bol koju donose neispunjeni snovi, poslovna i osobna razočaranja.” p.s. imao sam namjeru staviti cijeli citat njezinog pogreba, ali to je toliko tužno poglavlje, da ne mogu prva rečenica: “dva dana prije šesnaestog rođendana probudila sam se vrlo rano, a sluškinja je još spavala na podu u podnožju mojega kreveta.” posljednju rečenicu nisam zabilježio |
- 09:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #
16.09.2009., srijeda
nevis shute: grad kao alice
|
priča ugodna za čitanje i opuštanje. Jean živi u malaji gdje ju zatiče drugi svjetski rat i gdje nju i još nekoliko engleskinja zarobljavaju japanci. ne znajući što bi s njima, šalju ih iz grada u grad na okrutni marš kojeg neke ne uspijevaju preživjeti. u jednom mjestu susreću dva australska zarobljenika, jedan je Joe koji im pomaže riskirajući vlastiti život. ugodna priča za čitanje i opuštanje. Jean Paget: “BIla je djevojka srednjeg rasta, tamne kose, neupadljivo lijepa; odisala je nekom staloženošću koju mi je teško opisati, osim što mogu reći da se takav sklad često susreće u žena škotskog porijekla. Bila je u tamnoplavom ogrtaču i suknji.” Joe Harman: “...bio je snažno građen dvadesetsedmogodišnjak ili dvadesetosmogodišnjak svijetle kose.” prva rečenica: “James Macfadden umro je u ožujku 1905. u četrdesetsedmoj godini života; poginuo je jašući na trkama u Driffieldu.” posljednja rečenica: “O djevojci koju sam sreo četrdeset godina prekasno i o njezinom životu u onom malom gradu koji više nikada neću vidjeti, a koji mi je tako drag.” |
- 07:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
11.09.2009., petak
milan kundera: nepodnošljiva lakoća postojanja
|
Tomaš je kirurg u praškoj bolnici, samac koji si je savršeno uredio drugi život nakon prvog braka, život sastavljen od tjelesnih povezivanja sa drugim ženama apsolutno bez ikakvih obaveza, obećanja, bez sutrašnjih kajanja. Tereza živi u malom mjestu, ne pretjerano sretna, kao konobarica u lokalu u kojem jednog dana slučajno ugleda Tomaša. i kojega odabire za svog Princa, spasitelja, osloboditelja. kojem se servira na pladnju kao što nikome prije nije. Tomaš rado uzima ponuđeno, no kada i nju treba odbaciti kao i prethodne i uobičajene ljubavnice, događa se Terezi temperatura. on ostaje s njom do jutra, ostaje s njom dalje i dulje, i njih dvoje počinju zajednički život. pratimo cijeli njihov život, koji uključuje bijeg iz Praga 1968. u Zurich, povratak u Prag, nastavak zajedničkog života u kojem Tomaš ostaje bez posla zbog političkog neposluha, te odlazak na selo gdje se polako gase. a sve zbog nje. no, tema knjige nije politika, iako je ona nezaobilazna u kunderinim knjigama jednostavno zato jer je politika nezaobilazna u češkim životima i jer je promijenila živote cijelim generacijama, što kundera nikome ne zaboravlja. tema ove knjige je ljubav. ljubav kao reakcija na nečije svjesne ili nesvjesne akcije, kao odgovor kojeg se traži i očekuje, kao oružje kojim se bori protiv i osvaja netko, kao vrša u koju se mami lovina i iz koje nema izlaza. daljnje komentare, koje sam počeo pisati, sam sve pobrisao i zamjenjujem ih sljedećim: citatima: “Svaki učenik može na času fizike vršiti eksperimente da se uvjeri je li neka naučna hipoteza istinita. Ali čovjek, zato što živi samo jedan život, nema mogućnosti da provjerava hipoteze pokusima i zato nikad ne može saznati je li trebalo ili nije trebalo da slijedi svoje osjećaje.” “Mi koji smo odgojeni na mitologiji Starog zavjeta možemo reći da je idila slika koja je ostala u nama kao uspomena na Raj — život u Raju nije bio sličan pravolinijskom kretanju koje nas vodi u nepoznato, nije bio avantura. Kretao se u krugu među poznatim stvarima. Njegova jednoličnost nije donosila dosadu, nego sreću. Dok je čovjek živio na selu, u prirodi, okružen domaćim životinjama, u naručju godišnjih doba i njihovog ponavljanja, u svemu tome je stalno postojao izvjestan odraz one rajske idile.” “Za psa, vrijeme se ne kreće pravolinijski, ne teče sve dalje i dalje, od jednog događaja do drugog. Ono teče u krug, slično vremenu kazaljki na satu, koje također ne lete ludo nekamo naprijed, već se okreću po brojčaniku, istom stazom iz dana u dan. Bilo je dovoljno da u Pragu kupe nove stolice ili premjeste saksiju pa da Karenjin izrazi svoje negodovanje. To je ometalo tok njegovog vremena.” “Ljudsko vrijeme se ne okreće u krugu, već juri po pravoj liniji naprijed. To je razlog zašto čovjek ne može biti sretan, jer je sreća čežnja za ponavljanjem.” skupio sam ova četri citata radi malog komentara: kundera ima jednu teoriju koja otprilike glasi ovako: primitivna bića žive u krugovima, svaki im je dan isti, poznat, u svakom proživljavaju iste stvari ispočetka. i ta su bića stoga sretna. to su bića iz raja, bića koja nisu upoznala grijeh. ljubav. s druge strane, čovjek (a valjda onda i žena) živi spiralno, pravocrtno, uvijek ide dalje, uvijek traže nešto novo. što ih čini nesretnim. dakle, dopada mi se misao o pravocrtnom i spiralnom kretanju i slažem se s tim. ali, ne slažem se s raspodjelom sreće. baš obratno: mislim da smo sretni mi, koji svaki dan nešto otkrivamo, koji sreću osjećamo kroz razne receptore (dobitak na lotu, toplina sunca, ljubav), ali i kroz racionalna promišljanja (po formuli: m(t2)-m(t1)=M) analizirajući svoj vlastiti život, doživljaje... naravno, rizik ove blagodati je i biti nesretan. iz potpuno istih razloga (gubitak na lotu, vlaga i zima, ljubav, ista gornja formula ali s negativnim rezultatom). no, i ta nesreća još više potencira sreću, kada dođe. druga strana, primitivna bića, po meni ne mogu osjetiti sreću. iako imaju iste receptore kao mi (da, sebe sam smjestio u kategoriju ne-primitivnih) i iako ih isti podražaji lupaju (osim dobitka na lotu), mišljenja sam da oni ne poznaju sreću. možda zadovoljstvo, ali sreću ne. na njihovu sreću (!?) oni ne poznaju ni nesreću. mogu biti možda tužni, ali ne i nesretni. “Njegova avantura s Terezom počela je tačno tamo gdje su avanture s drugim ženama završavale. Odigrala se na drugoj strani imperativa koji ga je tjerao u osvajanje žena. Na Terezi nije želio ništa otkrivati. Dobio ju je već otkrivenu. Vodio je s njom ljubav prije nego što je stigao uzeti u ruku svoj imaginarni skalpel kojim je otvarao ispruženo tijelo svijeta. Vodio je s njom ljubav prije nego što se stigao upitati kakva će biti kad budu vodili ljubav. Ljubavni slučaj došao je kasnije — dobila je temperaturu i nije mogao da je pošalje kući kao druge žene. Klečao je kraj njene postelje i mislio kako ju je neko poslao niz vodu u košari. Već sam rekao da su metafore opasne. Ljubav počinje metaforom. Drugim riječima, ljubav počinje u trenutku kad žena upiše svoju prvu riječ u našu poetičku memoriju.” “Želja da se baci u zagrljaj Terezi (želja koju je osjećao još u trenutku kad je u Cirihu sjeo u kola) potpuno se izgubila. Činilo mu se da stoji pred njom usred snježne ravnice i da se oboje tresu od hladnoće.” Strašno dobro, u dvije riječi opisano, kako možemo voljeti dok smo udaljeni, odmaknuti, dok volimo imaginaciju, obrise, dok volimo to što volimo. I kako se taj osjećaj ugasi čim se imaginacija materijalizira. “Tereza zna da tako izgledaju trenuci kada se rađa ljubav — žena ne može odoljeti glasu koji poziva njenu uplašenu dušu. Muškarac ne može odoljeti ženi čija duša reagira na njegov glas.” “Tereza mora strepjeti za njega svakog sata, svake minute. A kakvo oružje ima? Samo svoju vjernost. Ponudila mu je svoju vjernost na samom početku, već prvog dana, kao da je bila svjesna kako mu ništa drugo ne može dati.” “Nije znao da li postupa ispravno, ali bio je siguran da postupa onako kako želi.” “U trenutku kad se kič identificira kao laž, on prelazi u ne-kič, gubi svoju autoritativnu moć i postaje dirljiv kao svaka druga ljudska slabost. Jer niko od nas nije natčovjek da u potpunosti izmakne kiču. Ma koliko ga prezirali, kič pripada ljudskom udesu. Izvor kiča je kategorička saglasnost s postojanjem. Ali šta je osnova postojanja? Bog? Čovjek? Borba? Ljubav? Muškarac? Žena? Na to razni ljudi gledaju različito i zato postoje i razne vrste kiča — katolički, protestantski, židovski, komunistički, fašistički, demokratski, feministički, evropski, američki, nacionalni, internacionalni. Od vremena francuske revolucije jedna polovina Evrope naziva sebe ljevicom, dok je druga polovina dobila naziv desnica. Gotovo je nemoguće definirati jedne ili druge prema nekim teoretskim principima koje zagovaraju. U tome nema ničega čudnog — politički pokreti ne počivaju na racionalnim stanovištima, nego na predstavama, slikama, riječima, arhetipovima, koji zajedno čine ovaj ili onaj politički kič.” “Kad je kao dijete nalazila majčine uloške umrljane menstruacionom krvlju, osjećala je gađenje i mrzila majku zbog toga što nema dovoljno stida i sakrije ih. Ali i Karenjin, koji je bio kuja, imao je menstruacije. Dolazile su jednom u pola godine i trajale po četrnaest dana. Da ne prlja stan, Tereza mu je stavljala između nogu veliki komad vate i oblačila mu svoje stare gaćice, koje je dugačkom vrpcom vješto vezivala da mu ne spadnu. I punih četrnaest dana se smijala njegovoj garderobi. Kako to da je menstruacija kod psa budila u njoj veselu nježnost, dok joj se vlastita menstruacija gadila? Čini mi se da je odgovor jednostavan: pas nije nikad bio istjeran iz Raja. Karenjin ne zna ništa o dvojnosti tijela i duše i ne zna za gađenje. Zato se s njim Tereza osjeća tako dobro i smireno. (I zato je tako opasno pretvarati životinju u machina animata a kravu u automat za proizvodnju mlijeka; čovjek tako presijeca nit koja ga je vezala za Raj pa ga, u toku leta kroz prazninu vremena, ništa neće moći zaustaviti ni utješiti.) Iz tih zbrkano nabacanih ideja iskrsava pred Terezu bogohulna misao, koje se nikako ne može osloboditi: ljubav koja je veže uz Karenjina ljepša je od one koja postoji između nje i Tomaša. Ljepša, ne i veća. Tereza ne želi optuživati ni Tomaša ni sebe, ne želi tvrditi da bi se mogli više voljeti. Umjesto toga, ima utisak da je ljudski par stvoren tako da njihova ljubav bude a priori gore vrste nego što može biti (bar u najboljem slučaju) ljubav između čovjeka i psa, taj bizarni odnos u historiji čovjeka, koji Stvoritelj vjerovatno nije planirao.” “Voli li me? Je li volio nekoga više nego mene? Voli li on mene više nego što ja volim njega? Možda sva ta pitanja što se postavljaju u ljubavi, koja je mjere, ispituju, proučavaju, saslušavaju, u stvari u samom početku uništavaju ljubav. Možda nismo u stanju da se volimo upravo zato što želimo da budemo voljeni, to jest zato što od onog drugog tražimo nešto (ljubav), umjesto da mu prilazimo bez zahtjeva i želimo samo njegovu prisutnost.” “Njihov susret je od samog početka utemeljen na zabludi, govorila je sama sebi. Ana Karenjina, koju je stezala pod rukom, bila je lažna legitimacija kojom je prevarila Tomaša. Stvorili su jedno drugom pakao, iako se vole. To što se vole je dokaz da greška nije bila u njima samima, u njihovim postupcima ili u nestalnosti njihovih osjećaja, već u tome što ne odgovaraju jedno drugom, jer on je snažan, a ona je slaba. Ona je kao Dubček koji pravi poluminutnu pauzu usred rečenice, kao njena domovina koja zamuckuje, hvata dah i ne može da progovori. Ali upravo onaj ko je slab mora znati da bude jak i otići ako je onaj jaki previše slab da bi mogao povrijediti slabog.” “Ležala je u vreloj vodi i govorila sebi kako je cijelog života koristila vlastite slabosti protiv Tomaša. Svi smo skloni da u snazi uvijek vidimo krivca, a u slabosti nevine žrtve. Ali Tereza sad zna da je u njenom slučaju bilo suprotno! I njeni snovi, kao da su znali u čemu je jedina slabost tog muškarca, ukazivali su mu na Terezine patnje i tjerali ga na povlačenje! Njena slabost je bila agresivna i prisiljavala ga na stalne kapitulacije dok konačno nije izgubio svoju snagu i pretvorio se u zeca u njenom naručju.” “Mislila je na kuhara iz restorana u kome je radila dok je bila kod majke. Koristio je svaku priliku da je potapše po stražnjici i mnogo puta je pred svima nagovarao da spava s njim. Bilo je čudno što je mislila upravo na njega. Za nju je bio utjelovljenje svega što joj se gadilo. Ali sad je mislila samo na to kako će ga potražiti i reći mu: — Govorio si kako želiš spavati sa mnom. Tu sam. Čeznula je da uradi nešto čime će presjeći sve mostove. Željela je da brutalno razori sve što je predstavljalo njen život u proteklih sedam godina. Bio je to zov dubine, vrtoglavica. Omamljujuća, nesavladiva čežnja za padom. Tu vrtoglavicu, taj zov dubine mogli bismo definirati i kao opijenost slabošću. Čovjek postaje svjestan svoje slabosti i ne želi da joj se suprotstavi, već da joj se preda.” “Muškarce koji neprestano jure za ženama možemo lako podijeliti u dvije kategorije. Jedni traže u svim ženama svoj vlastiti subjektivni i stalno isti san o ženi. Druge tjera želja da osvoje beskrajno šarenilo objektivnog ženskog svijeta. Opsjednutost onih prvih je lirska — traže u ženama sami sebe, svoj ideal, i stalno iznova doživljavaju razočarenja, jer je ideal, kao što je poznato, ono što se nikad ne može naći. Razočarenje koje ih tjera od jedne žene do druge daje njihovoj nestalnosti neko romantično opravdanje pa su mnoge sentimentalne dame sklone da blagonaklono gledaju na njihovo uporno mnogoženstvo. Druga Opsjednutost je epska i žene u njoj ne vide ništa što bi ih moglo dirnuti — muškarac ne traži u ženama nikakav subjektivni ideal, pa ga sve zanima i ništa ga ne može razočarati. I upravo ta nesposobnost za razočarenje ima u sebi nešto što izaziva ogorčenje drugih. Opsjednutost epskog ženskara ljudima izgleda neiskupljena (neiskupljena razočarenjem).” “Tereza je despotski vladala njegovom poetičkom memorijom i brisala iz nje sve tragove drugih žena. To nije bilo baš pravedno, jer, na primjer, djevojka s kojom je vodio ljubav na tepihu za vrijeme oluje nije bila ništa manje vrijedna poezije od Tereze. Vikala je ,,Zatvori oči, drži me za bokove, drži me čvrsto!", nije joj se sviđalo što Tomaš dok vodi ljubav ima otvorene oči, što je pažljivo posmatra i što njegovo tijelo, podignuto iznad nje, nije priljubljeno uz njeno. Nije htjela da je proučava. Htjela je da ga povuče u bujicu očaranosti u koju se može ugaziti samo zatvorenih očiju. Zato je i odbijala da stane na sve četiri, jer se u takvom položaju njihova tijela nisu dodirivala a on je mogao da je posmatra u udaljenosti od gotovo pola metra. Mrzila je tu udaljenost. Htjela je da bude sjedinjena s njim. Zato mu je smišljeno govorila u oči kako nije doživjela orgazam, iako je tepih pod njom bio potpuno mokar. — Nije mi do užitka — govorila je — ja tražim sreću, a užitak bez sreće nije užitak.” “Voditi ljubav sa ženom i spavati sa ženom su dvije ne samo različite, nego gotovo suprotne strasti, rekao je sebi Tomaš. Ljubav se ne izražava kroz čežnju za fizičkim sjedinjenjem (ta se čežnja odnosi na bezbroj žena), nego kroz čežnju za zajedničkim spavanjem (ta se čežnja odnosi samo na jednu ženu).” prva rečenica: "Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Neitzche je njom prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj!" posljednja rečenica: "Iz bara u suterenu dopirali su tihi zvuci klavira i violine." p.s. volim čitati kunderu dok priča priču, ali ne kad se od priče odmakne. |
- 09:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #
25.08.2009., utorak
vedrana rudan: uho, grlo, nož
 pred koju godinu sam ovu knjigu pročitao i bacio ju u drugi red, iza ostalih knjiga. nije mi se dopala, bila je gorka, crna, teška. neprobavljiva. srbi? ma tko još želi čitati o njima. kako su godišnji odmori prilika za raznorazna pospremanja, naletio sam na ovaj odbačenutak i bacio se ponovo na čitanje, ovoga puta pripremljeniji nego prije. naime, kod vedrane stil nekako dođe ispred sadržaja (nepravedno) jednostavno zato jer je neuobičajen, netipičan, svakako ne-ženski tipiziran. uho grlo nož je Tonkina priča iz vremena rata (našeg rata), priča koju Tonka piše u jednom dahu u jednoj noći očekujući kako će dolaskom zore na vrata pozvoniti njen ljubavnik i odvesti ju ..... priča je pravi “tok svijesti”, koji se poput velikog kestenovog stabla grana u raznim smjerovima, ali ipak uspijeva pozavršavati sve započete priče. Tonka priča o ratu, o ljubavi i prije svega o preživljavanju, opstanku. priča o ratu (o našem ratu) imamo vrlo malo, pa je svaka priča dobrodošla. i jasno je da se sve priče ne mogu svidjeti svim ljudima, jer se ni rat ne sviđa svima, bar ne na jednak način. u ovom drugom čitanju, puno bolje sam shvatio “što je pisac time htio reći” i knjigu sam sad smjestio u prvi red. sutra ću je opet maknuti, jer priče o ratu nitko u stvari ne želi čitati niti imati pri ruci. srbi? ma ko ih šiša, možemo mi i bez njih. citati (o počecima): “Crveni križ ne dijeli pičke. Nego pakete. Uglavnom manje paketa nego bi morao. Većinu paketa aktivisti prodaju i strpaju lovu u džep. A n ivi, gospođe, niste besplatne. Kuhate, peglate, perete, jebete se protiv svoje volje, prodajete se za status Udane Žene. Vi ste Udane Žene. I ja sam Udana Žena. Još malo. A onda ću opet biti Udana Žena. Ja vas razumijem. Ne možeš biti normalna žena ako nisi Udana Žena. U pravu ste. Ali sve ima svoje granice. Moje dame, meni je pun ...”. Prekidam citat baš ispred riječi za koju svi znate da treba doći. Ta riječ muškog roda se, inače, pojavljuje u knjizi bar 350 puta (175 stranica puta dva) pa mi se čini da ju ne moram još i ja ovdje ponavljati. Nažalost, u tih 350 pojavljivanja, možda i 99% je u kontekstu “pun mi je “ ili “boli me ” ili “glup ko ”, a možda samo jadnih 1% je u funkciji koju je evolucija namijenila toj imenici. shvatili ste. “Osjećala sam se dobro! Dobro! Baš dobro! Kao nakon orgazma. Odmah nakon orgazma. Ne pet minuta kasnije. Jer tad ti već dopre do mozga da moraš dignut dupe, izvući piletinu iz dubokog, ispeglati košulju za sutra, oprati suđe jer si se pojebala nakon ručka i izvući sve čarape iz košare i pokušati naći bar šest čarapa koje su tri para.” “Možeš biti lijep ko mačić u pletenoj košari ili ko oko nilskog konja, to mi je nešto najljepše na svijetu, oko nilskog konja.” “Mrzim mobitele i drkanja po njima. Mrzim osjećaj da me svatko u svako doba dana i noći može uhvatiti. I jebati me svojim problemima. Tražiti od mene odgovor na pitanja koja me ne zanimaju. Ne zanimaju me ni ljudi. Idu mi na kurac! Sebične drkadžije koje bi zvale samo kad bi njima nešto trebalo. Nikada da bi sam čule kako je meni! Da li m e n i nešto treba? Kužite? Zato nemam mobitel.” “Mi smo se za vrijeme rata ubijali kako ne poginuti, a ne kako dati život. Ne kažem da mnogi klinci nisu poginuli za kurac. Ne kažem. Ne kažem ni da su htjeli poginuti za kurac. Poginuli su. Velika je sreća što nikada neće doznati zašto.” prva rečenica: “Tonka, ti moraš nekome tko gleda sa strane objasniti tko si ti, a tko su Oni.” posljednja rečenica: “Ni di ću.” |
- 07:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #
19.08.2009., srijeda
norman mailer: američki san
 ako je ovo američki san, onda...... hvala lijepa. Stephen živi u propalom braku s Deborom, braku koji je nastao ne toliko iz novčanog interesa koliko ih socio-kultnog interesa, pošto je on u to vrijeme imao krasnu podlogu (kongresmen, ratni heroj, profesor, organi za reprodukciju) a i ona isto tako krasnu podlogu (elitno društvo, otac s deeeebelim nofčanikom, organi za reprodukciju). oni muče jedno drugo godinama, dok jednoga dana on njoj ne prelomi vrat. krc! a zatim poševi njenu služavku koja živi kat ispod nje, a u stvari joj nije samo služavka, već prije svega ljubavnica njenog oca koja ju u njegovo ime špijunira. tu počinje priča. prvi dio romana, u kojem prevladavaju krv, seks i policija, prilično brzo prođe, no, drugi dio, u kojem se tuku grizodušje s nekim tragovima očajne potrebe za novom ljubavi, isprepleteno sa povraćanjima (ili povratcima?) u prošlost, spoznajama do kojih, po pravilu, dolazimo prekasno, zahtjeva malo veći napor da bi se zadržala koncentracija. u svakom slučaju, veliko priznanje maileru za stil pisanja. citati: „Bio sam na balkonu, deset katova visoko i razgovarao sa svojim domaćinom, poslijepodnevni koktel je upravo završio, i stajali smo gledajući dolje na trg Sutton, ne govoreći o Debori – ove posljednje duge godine, o čemu se drugom i moglo govoriti? – i ja sam pitao, kao što sam se i prije često pitao, da li ovaj moj stari prijatelj, koji se tako ugodno sa mnom napio, mužjak od četrdeset i šest godina, prijazna izgleda, vitkog struka od igranja squasha u njujorškom sportskom klubu, i s huljskim pogledom, koji mu živahnije svjetluca u oku zbog malih nepoštenih makinacija na burzi (da se ne govori o ženama koje izvodi po restoranima – taj momak zna kako se živi), dakle, pitajući se je li njegova briga za mene tako istinita i iskrena, kao što je boja njegova glasa, i sada iskrenog, kao kad krupije nagovara mušterije da stavljaju žetone na stol, ili on okida moju blagoslovljenu Deboru barem pet puta godišnje, pet puta svake od ovih osam godina, sve u svemu četrdeset slavnih metaka, iza nesvjesnog zgražanja mojih leđa (nešto tako fantastično, da su se jedva suzdržavali i morali su namjerno ograničiti broj na pet puta u dvanaest mjeseci zbog tankoćutnosti, zbog pristojnosti, shvaćajući, da bi, ako ikada zaista puste uzde, sve puknulo i sve raznijelo), dakle, kao što kažem, stajao sam tu, ne znajući ja li moj Stari Prijatelj uključen u Fizičke Užitke ili je ipak odani i vjerni prijatelj, ili je možda oboje – na kraju krajeva, i ja sam imao nečiju ženu ili dvije s kojima sam izvodio tu stvar pet puta godišnje, i sladak je bio plod – nema bolje poslastice nego što je žena, koja odluči da potkači muža, jer se mjeseci mržnje pretvore u Ekspres-Slatko za prolaznog pastuha u sijenu, i ja bih osjećao klice iskrene sućuti kad bih drugi put razgovarao s njenim mužem.“ o svojoj ženi: „Mrzio sam je sada više nego što sam je volio; moj život s njom bio je niz uspjeha poništenih brzim neuspjesima, a bio sam svjestan, bar koliko sam uopće sačuvao samopouzdanja, da je ona učinila sve što je u njenoj moći da njeguje svaki od tih gubitaka, jer je bila umjetnik i sisanju srži iz slomljene kosti, znala je iskoristiti svaku situaciju onom vještinom, koju je dijelila jedino s najvještijim uličarkama i najprofesionalnijim nasljednicama.“ o svojoj novoj ljubavi: “Dok sam sjedio kraj nje, kao da nisam osjećao u njoj samo jednu osobu, već dvije, plavokosu mladu damu okruženu modrim sjenama, mirisom lavandule, i neobičnim sablastima, nekom prigušenom glazbom, ženu, koja ima tijelo što ga nikad neće vidjeti danje svjetlo, a zatim drugu djevojku, zdravu poput seljakinje, rođenu da se fotografira u kupaćem kostimu, energičnu, praktičnu, čistu, koja u seksu traži fizičku vježbu.“ prva rečenica: „Upoznao sam Jacka Kennedyja u studenom, 1946.“ posljednja rečenica: „Ali ujutro sam bio opet nešto kao zdrava razuma, stavio sam prtljagu u kola i krenuo na dugo putovanje u Guatemalu i Yucatan" |
- 13:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #
02.08.2009., nedjelja
irena obermannova: priručnik za neposlušne žene
 da li bi muškarci uopće trebali čitati ovu knjigu? i da li ja imam uopće pravo sada kad sam ju pročitao išta reći? Irena ima četrdeset godina, dvije slatke kćeri (to ne piše u knjizi, ali sve su kćeri slatke) i nema muža, jer ju je prasac ostavio. Ostavio na milost i nemilost nezaobilaznom životu, da se bori, preživljava, da nastavi dalje jer život okrutno ide dalje. Ne okrutno u smislu da je život loš, već okrutno u smislu da se u životu stvari ne odvijaju kako je planirano, kako mi to hoćemo, kako se pristoji a naročito ne kako smo sanjali. Irena sebe ne smatra tipičnom ženom, smatra da ne pripada stereotipu žene koja svoga supruga smatra za boga za kojeg i od kojeg živi. Irena hoće biti svoja, hoće biti borac, hoće biti neovisna, ali hoće i biti voljena, očajno želi biti voljena, želi pripadati nekomu, želi biti zbrinuta, i potpuno je svjesna koliko je to sve kontradiktorno. No, ne želim komentirati njene poglede na svijet, na nas muškarce niti na njih žene. Samo bi rekao da je knjiga simpatična, izuzetno emotivna i iskrena. Ponekad vesela, ponekad očajno tužna. To nije roman, već zaista priručnik, prepun savjeta, zaključaka i Istina (s namjerno velikim I) koje je Irena spoznala. Priručnik kojeg se nitko od nas, a ni vas žena, neće držati, jer svatko od nas može napisati jedan ovakav. P.S. Raduje me da je spoznala, makar i u četrdesetoj, da nismo baš svi mi muškarci prasci. eto, jednog je srela vozeći se gradom, i shvatila da je on ON. Citati: „Ja sam ja, opsjednuta, s mašnom u kosi. Spremna potpuno se predati muškarcu te mu ispunjavati sve želje, ali samo ako je div koji zna i vidi što drijema u nutrini svijeta, samo ako poznaje tajnu i neće je odati nikomu, takvom bih muškarcu svojom kosom prala noge i nosila ga u naručju. Ako pak ja sama, prije susreta s njim, otkrijem tajnu ili joj se barem približim na udaljenost s koje ju mogu dotaknuti malim prstom, uzimam zdravo za gotovo da će on meni prati noge svojom kosom i nositi me u naručju.“ „Neumoljivo nastavite maziti svoju djecu, sestre demonske, a budu li se opirale, pošteno ih istucite.“ „Nama je potrebno zrcalo u kojem će se odražavati svaki naš pokret, svaka misao i osjećaj. Svaki je ljubavni odnos zrcalo, kao kad si dvoje dodaje loptu, dovoljan je tek jedan pogrešan pokret, neznatno skretanje s putanje i drugi će promašiti.“ Prva rečenica: „Zvat ću vas sestre, sestre moje sijamske, jer kako da vam objasnim zašto baš ja pišem priručnik?“ Posljednja rečenica: „Nikada ne puzite, sestre zrakaste, mjesto iza devet gora i devet mora nalazi se u vašim srcima.“ |
- 11:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #
27.07.2009., ponedjeljak
amelie nothomb: biografija gladi
 ovo je autobiografija, Amelie nam prepričava svoje djetinjstvo koje je, kao jedna od dviju kćeri oca diplomata, provela u Japanu, zatim u petoj godini seli u Kinu, pa u New York, Bangladesh, Laos i tako dalje. u sedamnaestoj se vraća u svoju Belgiju. različite kulture, različita okruženja, kojima je hrana jedan od zajedničkih nazivnika. negdje višak, negdje manjak, negdje figurativni izričaj u kojem hrana predstavlja ljubav. ali u stvari obratno, ljubav transponirana u hranu. pred djevojčicom su se izmjenjivale dijametralno suprotne slike svijeta i biti neutralan, biti samo svjedok, biti isključen poput odraslih, za dijete je to nemoguće. Japan: „Moja je glad za ljudskim bićima bila sretna: tri boginje (gg: majka, sestra, dadilja) mojega panteona nisu mi uskraćivale svoju ljubav, moj mi otac nije uskraćivao svoj pogled, a ostatak čovječanstva nije mi pretjerano smetao.“ Kina: „U Kini sam otkrila za mene još nepoznatu glad: glad za drugima. A osobito glad za drugom djecom. (...) Krenula sam u osvajanje ljubavi. Prvi je uvjet bio da se zaljubim: i to se dogodilo odmah i, naravno, bila je to propast koja je udvostručila moju glad.“ New York: „Dakle, nije dovoljno da se samo pojavim i tražim da me vole. Dakle, ja nisam božansko biće. Dakle, bez ikakva sam pokrića tražila one faraonske količine ljubavi.“ Bangladeš: „Počela sam mrziti glad, gladi, svoju, tuđe, pa čak i one koji su mogli osjetiti glad. Mrzila sam ljude, životinje, biljke. Samo je kamenje bilo pošteđeno. Da sam barem bila kamen!“ „Njihov je govor podsjećao na podrhtavanje poklopca na loncu u kojem se kuhaju krompiri.“ prva rečenica: „Postoji jedno oceanijsko otočje zvano Vanuatu, nekoć Novi Hebridi, koje nikada nije upoznalo glad.“ posljednja rečenica: „Živa sam.“ |
- 08:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #
22.07.2009., srijeda
erich segal: muškarac, žena i dijete
|
konačno jedna knjižica za nježnu mušku dušu. o muškim osjećajima i muškoj perspektivi na obitelj i na problem koji se javlja. Dr. Robert Beckwith, uzoriti sveučilišni profesor i uzoriti suprug uzorite Sheile (što čine jedan zaista uzoriti mladi bračni par) odlazi jednog dana na službeni put preko bare u Francusku. Ona doma sretna čuva njihovo buduće dijete u svome trbuhu, a on tamo preko upoznaje jednu prelijepu liječnicu i, usprkos tome što priznaje da je oženjen, završava s njom u krevetu, jer nju ta činjenica uopće ne interesira. Muškarac za jednu noć, eto. To je bila prošlost (i to je bilo njegovo prvo i posljednje nevjerstvo). Deset godina kasnije počinje ova priča. Bob dobiva poziv iz Francuske i doznaje da je lijepa liječnica umrla, da se nikada nije udavala i da je iza sebe ostavila devet-godišnjeg dječaka. Bobovog dječaka, sina. Šok. Uzoriti Bob, naravno, svojoj Sheili priznaje što je bilo. Šok broj dva. No, pristaju malog Jean-Clauda udomiti na neko vrijeme dok mu se doma ne nađu neki prikladni udomitelji. Jean-Claude pristiže u Ameriku, i, naravno, stvara pomutnju u Bobovom srcu i njihovoj obitelji (Bob i Sheila imaju dvije kćeri). Sheila se osjeća izdanom, zaboga, deset godina je živjela u laži (!?). Bob se osjeća kao u oblacima, zaboga, on ima sina (!!). Sve se odvija bez iznenađenja, svi zapleti dolaze baš kako i trebaju i kako ih očekujete. A i rasplet. Za meka muška srca. :) P.S. pitanje za raspravu: Da li za prevare postoji zastara, kao i za ostala kriminalna djela? citati: savjet prijatelja: “Otarasi se malog. Smjesta. brzo. Amputiraj tu vezu ili će ti brak dobiti gangrenu.” očeva ljubav: “Bob više nije mogao izdržati. Zgrabio je dječaka i zagrlio ga. Mogao je osjetiti kako dječakova prsa brzo dišu tik do njegovih. Nisu ništa govorili. Čeznuo je za tim da kaže: “Volim te”, ali se bojao da će se slomiti. Stoga je jednostavno držao svog sina. I grlio ga, želeći da ga nikad ne pusti.” prva rečenica: “Imam za vas važnu poruku, dr. Beckwith” posljednja rečenica: “Molim te, nemoj me zaboraviti.” |
- 08:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #
21.07.2009., utorak
emily giffin: bez djece, molim
|
Claudia je prešla tridesetu, stvorila lijepu karijeru, živi sama i samostalna. Upoznaje Bena: Muškarca Kojem Se Ne Može Odoljeti. Ulaze u brak i započinju jednu savršenu idilu, onu na kojoj vam drugi zavide. No, jednog lijepog dana, dok su košute i jeleni pasli svježe zelenu travu uz nabujali planinski potok a lastavice lepršavo lepršale čarobno modrim nebom (lažem, radnja se odvija u jednom megalopolisu).....Bob se poželi postati tata. A Claudia to odlučno obije. Karijera i sloboda na prvom mjestu! I oni se razvedu. Eto, što čine djeca a da se još ni rodila nisu. Naravno, ovo nije kraj knjige, i , naravno da knjiga završava sretno, jer kako bi i mogla drugačije. No, ipak.....da li baš potpuno sretno? Prosječan knjiguljak, svrdla dosta po ženskim mozgovima, što je uvijek nama muškima poprilična enigma. Da li sam nešto novo naučio? Naravno, treba se samo roditi visok, plav, zgodan, skladno građen, te zabavan i osjećajan, a onda takav ostati sljedećih pedesetak godina..... neki citati: "Završio je sat baleta i vrijeme je za tortu, vrhunac svake zabave. Malo je stvari koje mogu izazvati takvo zadovoljstvo kao što to može vrlo skupa torta. Pjevamo Zoe, gledamo je dok u dva pokušaja puhanjem uspijeva ugasiti svjećice i čekamo svatko svoj komad torte. Nekoliko žena uzima komad kolača od konobara, ali većina ih odbija i umjesto toga kradu sićušne komadiće s tanjura svojih muževa. Dobivam komad sa slovom B iz riječi birthday i mislim na B kao Ben. Nedostaje mi na tako mnogo načina, ali ovoga mi trenutka nedostaje onako kako nekome tko je samac uvijek netko nedostaje u prostoriji punoj parova.” telefonski razgovor već rastavljene Claudie i Bena: “Oboje šutimo gotovo cijelu minutu, a zatim on nastavlja: “Želiš li doći ovamo? Da pogledamo film ili takvo što?” Osjećam kako se počinjem ježiti po rukama i nogama, ali uzvraćam paljbom: “Mislim da to ne bi bilo pametno...” Znam da sam u pravu, ali ipak mrzim samu sebe zbog tih riječi. Ništa na svijetu ne želim više od povratka u svoj stari stan, želim sjediti s Benom na kauču i gledati film. U ovom mi trenutku više od ičega drugog nedostaje naše prijateljstvo.” Dio mene se nada da će me Ben uspjeti nagovoriti, no on samo kaže: “Valjda si u pravu.” “Da” odgovaram. “Dobro”, slaže se. „Pa, moram ići”, kažem dok mi se oči pune suzama. “Dobro. Doviđenja, Claudia”, tiho kaže. “Ostaj mi dobro.” “I ti isto”, odgovaram osjećajući u sebi nevjerojatnu prazninu. Ne sjećam da sam se ikada osjećala ovako tužnom.” /komentarčić: jesmo bedasti, ha? a svi smo bili u ovoj situaciji i svi smo isto odgovorili. stavrno smo bedasti/ ženski pogled na seksualni čin (i to prvi s ovim gospodinom, koji je pak prvi nakon razvoda): “Nekoliko trenutaka kasnije Richard i ja se seksamo. “Tako si dobra” šapuće mi u jednom trenutku. “To kažeš svim curama”, uzvraćam mu šaptom. “Ne, ne kažem”, odgovara mi. “Kažem samo ono što mislim.” Smiješim se jer mu vjerujem. Kod Richarda nema ničega nezasluženog. Oboje svršavamo u razmaku od nekoliko sekundi.......”. /komentar: kako se različito muškarci i žene fokusiraju na sam seks. Dok nas zanima mehanika, anatomija, hidraulika, sve izraženo u brojevima na pet decimala, ženama je to ..... komparacija? borba? osveta? žrtva? lakmus-papir za dubinu osjećaja? Dvije rečenice prije, dok je počinjao taj isti čin, ona pomisli: “Samu sebe uvjeravam da je vjerojatno da i moj bivši muž isto čini s Tucker. Ili s nekom nalik na nju.” ajoj! Tucker je naravno nova simpatija bivšeg muža. / Claudia: “Zatim razmišljam bih li mu možda trebala reći da mi Richard nije dečko, ali nisam sigurna da želim da to Ben zna. Sve ovisi o tome viđa li se i on s nekim što ja, naravno, ne znam.” /da li je ovo tipično žensko razmišljanje? ako je, onda se moram vratiti u vrtić i početi sve ispočetka..../ S korica knjige prenosim opis ne-znam-koga koji o knjizi piše:: “Bez djece, molim duhovit je, inteligentan i zamaman roman. Neočekivan na svim pravim mjestima, lišen klišeja, a pun lakih odgovora na teška pitanja poput majčinstva i vjernosti...” Nevjerojatno! apsolutno sve je baš suprotno! Knjiga nije duhovita, nije inteligentna (ma što bi to uopće trebalo značiti?) i ajde, pomalo je zamamna. Privlači pažnju i lako se čita. Neočekivana? ni slučajno Prepuna klišeja.... (što ne znači da je knjiga loša, loš je taj komentar s korica) |
- 07:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #
25.06.2009., četvrtak
ivan kušan: 100 najvećih rupa
ovu sam knjigu čitao uz valove mora, njihov stalni ritmički šum, podgrijavan od sunca i hlađen od malo jačeg malo slabijeg juga. rasterećen stresa, obaveza i očekivanja. u društvu svoje životne družice rasterećene od stresa, obaveze i očekivanja. na mjestu s predivnim, prelijepim, inspirativnim zalazom sunca: najjednostavnije rečeno, knjiga se sastoji od sto (100) autorovih viđenja (kaže se percepcija, ne?) svjetske književnosti, od biblije do camusa. sto dijela predstavljeno je sa po jednim poglavljem ili pjesmom, ali gledano kroz erotsku, u stvari puno bolje reći, kroz seksualističku prizmu. kušan, naime tvrdo tvrdi, da je erotika oduvijek bila prisutna u literaturi, ali da je putem nekako izblijedjela, nestala, da je “preskočena” kako on kaže, odnosno, da su licemjerno stvorene rupe, koje evo on sada zakrpava svojim tvrdim perom. i to bez cenzure, žestoko, opako, tvrdo (zašto mi se stalno nameće ova riječ?). od pročitanih sto rupa, mnoge su mi se svidjele, neke i ne, a izdvoji bih: - basna o lisici i orlu, i nakon 2500 godina, aktualna i sada osvježena - presimpatična “baba ali i njih četrdeset” - presimpatičan sancho don quijota - robinson crusoe, očekivano nenapisano - i još jedan simpaticus: veliki guliver - zaista slatka redovnica diderota - suludi tulum pri crvenka pićinoj baki - nisu sve erotske priče lijepe, djevojka sa šibicom je jedan primjer, grozan primjer, a kušan-andrićev ćorkan je gnjusan primjer - ali onda opet nešto veselo: smrt smanjenog aginog čekića, :))) - pa dva nova planeta koja je otkrio mali princ itd itd itd da dalje ne nabrajam, jer evo sad nekih citata, nadam se da mi autor neće zamjeriti pretipkavanje. prije citata, važna napomena. knjiga zaista nije za svakoga. recimo, ja bih postavio dobnu granicu čitanja negdje na 35 godina. od djece sakriti sakriti sakriti. nema ovdje čega nema. Mahabharata (iz autorovog komentara): „Poniženi muškići zapodjenut će silne ratove u borbi za onu žensku stvar i u tome se, kako nam divno pokazuje Mahabharata i sastoji cijela povijest čovječanstva. (...) Gotovo tri tisuće godina i gotovo 150 000 stihova nisu nam objasnili, ni muškarcima ni ženama, kako se u toj borbi treba postaviti” kušan - li tai po: vojnik moga muža “Mužev mi je daleko, otišao je daleko njegov veliki bijeli vojnik i tuđe ruke sad se njime igraju u posteljama drugih žena. Kako prolazi ovo grozno vrijeme, i moje su želje za vojnikom sve jače i bolnije. Jesenski moji sokovi zahukali mi stakla prozora, ulaz je u me kao rujni plod i mjesec viri u njega. Na voćki mi je prebujno lišće, da mu je samo snažno stablo! ležaj pod mojim zrelim tijelom stenje u noći jeca. Sama sam samcata, za njegovim vojnikom toliko žudim danju i snivam noću. A suze između nogu mojih vlaže me i peku.” kušan - dante: pakao “Za blud od pakla nema boljeg raja” kušan - dickens: “Pred toaletnim ogledalom stajala je dama s krive strane srednjih godina” kušan - ljermontov: "Bijela se usamljena bedra U željne djevojke lijepe, Što drhte tako bujna njedra, Za čime požudno hlepe? Med bedrima se dveri šire Da jarbol propuste veli, Bez njeg se njedra ta ne mire, Svog mornara cura želi. Jarbol se njem diže do neba, Da njojzi utaži muku, Al' ište i što njemu treba, Za diva svog malu luku." kušan - tolstoj “U Vrosnkoga je, posve nalik na njegovo onisko ali zbijeno tijelo, i ud bio kratak ali širok i silno čvrst. ma koliko da je vlažna Anina školjka bila spremna da ga primi, on ju je, krčeći sebi put, svejedno grubo širio, pripremajući strašan udarac batom, koji je bio tvrđi od najbolje hrastovine. (...) Opruge na divanu ječale su poput jelova granja na kavkaskom sjeveru...” kušan - simenon: nepoznati maigret: “Na širokoj je postelji, potrbuške, ležala naga žena. Leđa su joj tako duboko bila upala u tanki struk i dva su mala guza stršala u zrak kao kuglice od sladoleda što ih prodaju u parku Tuileries. Među blago razmaknutim porculanskim nogama crnio se šumarak na ulazu u umjetni raj. Iako nije rođendan gospođe Maigret, komesaru se digao istražiteljski....” ovdje prekidam citiranja s napomenom da sam pažljivo birao citate koji ne sadrže “one” riječi. što je upravo u suprotnosti s namjerom našeg pripovjedača (ko-autora), ali neka mi oprosti moju cenzuru, jer ovdje dolaze na čitanje i oni mlađi od 35. za sam kraj, mali princ: “odrasli su zaista vrlo čudni" |
- 09:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #
24.06.2009., srijeda
haruki murakami: moj slatki sputnik
|
u središtu je priče Sumira, mlada neformalna djevojka koja napušta fakultet i svoje roditelje jer pošto poto želi postati književnica. u nju je tajno zaljubljen naš pripovjedač, ozbiljni i prilično konvencionalni učitelj koji svoju ljubav krije od Sumire a potrebe upražnjava s mamama svojih malih učenika. u ljubavni trokut, koji se nikada nije zatvorio, ulazi Miu, ozbiljna poslovna žena, u koju se Sumira snažno zaljubljuje i za koju počinje raditi, a koja ima jednu svoju veliku tajnu. zaplet nastaje kada Miu i Sumira odlaze na odmor u Grčku i kada Sumire nestane....... zanimljiva priča, napeta, odlično napisana, dva intrigantna ženska lika, sve 5. no, kao što naslov knjige najavljuje temu, a to su veze koje se pojavljuju, traju i nestaju u vremenu (namjerna zamjena dimenzija), tako bi ja u istom stilu rekao da smo se ova knjiga i ja samo dodirnuli. na plaži. uživao sam u čitanju, jer on tako lako i podatno piše, ali se nisam uspio spojiti ni sa pričom ni sa likovima i likicama. ah, “južno od granice...”...... citati: Sumire o sebi: “Ali zato znam zbilja brzo naslijepo pisati na stroju. Nisam sportski tip, ali osim što sam imala mums, nisam ni jedan dan u životu bila bolesna. Uvijek sam točna, nikada ne kasnim na dogovor. Mogu jesti takoreći sve. Nikada ne gledam televiziju. I osim što se tu i tamo glupo pravim važna, nikada se ne izmotavam i ne izvlačim. Otprilike jednom mjesečno ukoče mi se leđa pa ne mogu spavati, ali inače spavam kao klada. Menstruacije su mi kratke. Nemam ni jedan pokvareni zub. I sasvim pristojno govorim španjolski.” Mia: “Lijepa kakvu sam je pamtio, profinjena na neki nesvakidašnji i čudesan način. Njezina fantastična sijeda kosa držala je ostale na udaljenosti punoj poštovanja i odisala je nečim odlučnim, gotovo mitskim.” karakterističan opis pejsaža: "Pijuckao sam limunadu koju sam kupio u brodskom dućanu i zurio u duboko more i sićušne otoke koji su promicali. Mnogi od njih nisu ni bili otoci, nego hridi u moru, gole i puste. Bijeli su galebovi počivali na vrhovima hridi i pogledom tražili ribu u moru. Ptice nisu obraćala pozornost na naš brod. U podnožju stijenja lomili su se valovi, tvoreći zasljepljujuće bijeli rub pjene. Povremeno sam zapažao pokoji naseljeni otok. Obrastalo ga je drveće otporna izgleda, a po padinama su se rasule bijele kuće. U lučici su poskakivale barke vedrih boja, a visoki su im jarboli opisivali lukove dok su se ljuljali na valovima.” i jedna iskrica koju sam ipak ponio sa sobom nakon odlaska s plaže: “Miu je nalikovala praznoj sobi iz koje su svi izašli. Nešto nevjerojatno važno – isto ono što je pomelo Sumire poput orkana, što mi je steglo srce dok sam stajao na palubi trajekta – nestalo je iz Miu zauvijek. I iza nije ostavilo život, nego odsutnost života. Ne toplinu nečega živog nego tišinu uspomene.“ |
- 12:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.06.2009., utorak
milan kundera: knjiga smijeha i zaborava
|
isprepletena i složena priča, prilično erotski obojana, s uvijek jasnom, bolnom, nikada zatvorenom ranom: emigracijom, bijegom iz svoje domovine, bijegom od svojih sunarodnjaka. ogorčeni kundera svojim bivšim susjedima očito ne može zaboraviti što su njemu i ostalim izgnanim, ali i obješenim, okrenuli leđa. - nema zaborava - knjiga pocijepana na sedam različitih priča. nikako ju ne čitati "usput", već s puno mira oko sebe. citati: "Ljudi žele biti gospodari budućnosti samo zato da mogu mijenjati prošlost." (Tamina) “Čezne za svojim dnevnicima da se onaj trošni kostur događaja što ga je stvorila u kupljenoj bilježnici ispuni materijalom i pretvori u kuću u kojoj bi mogla živjeti. Jer, ako se nestabilna gradnja uspomena sruši kao loše postavljen šator, od Tamine će ostati tek puka sadašnjost, nevidljiva točka, ono ništa što polako puzi prema smrti.” "Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme sjećanje. Unište im se knjige, obrazovanje, povijest. Netko drugi im napiše knjige, da im drugo obrazovanje i izmisli drugu povijest. I narod onda postupno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže." “u početku svog erotskog života muškarac doživljava uzbuđenje bez užitka, da bi na kraju uživao bez uzbuđenja.” "Jan i Hedvika se nikada nisu razumjeli, a ipak su se uvijek slagali. Svatko od njih je tumačio smisao riječi onog drugog na svoj način, tako da je među njima vladao savršen sklad. Savrešana solidarnost zasnovana na nerazumijevanju." “Muškarac je govorio, ostali su ga sa zanimanjem slušali, a njihovi obnaženi penisi su tupo, tužno i apatično zurili u žuti pijesak.” a s nekim se izjavama i ne slažem: "budućnost je praznina prema kojoj su svi ravnodušni, koja nikoga ne zanima .. |
- 07:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #
05.06.2009., petak
henry miller: rakova obratnica
|
teško je nešto govoriti o klasicima. knjiga u kojoj iz autora doslovno cure (lijevaju) misli, asocijacije, komentari.....i uz dosta koncentracije može ga se pratiti. štorija je smještena u pariz, rane tridesete, glavni likovi su američki prebjezi koji su pobjegli od “american way of life” i utopili se, ili još plutaju, u pariškim lokvama, kavanama, bordelima. koji se uspjeli izgubiti u pariškim noćima, među gomilom drugih prebjega, i koji se isključivo bave svojim potrebama. fizičkim, fiziološkim a pod krinkom umjetničkog. vrijedi pročitati još jednom. o Van Nordenu: "Uvijek se budi, proklinjući sebe ili proklinjući namještenje, ili proklinjući život. Budi se pun dosade i nelagode, i grize se kad vidi da preko noći nije umro." o Joeu: "Doživjeli smo nešto uzbuđenja na Bal Negreu i Joeov se duh vratio svojoj vječnoj preokupaciji: pički. Upravo u ovo vrijeme, kad se njegova slobodna večer bliži kraju, njegov se nemir penje do grozničavog vrhunca. Misli na ženske kraj kojih je prošao ranije u toku večeri i o stalnim ženskama koje je mogao imati samo da ih pita, samo da ih nije već sit. Neizbježno se podsjetio na svoju pičku iz Georgije - ona ga u posljednje vrijeme opsjeda, moleći ga da je uzme na stan, barem dok ne uspije naći kakav posao. "Nije mi krivo ako ju svako malo nahranim" kaže on, "ali ne mogu je uzeti za stalno... pokvarila bi mi posao s drugim mojim pičkama". kod nje ga najviše nervira što se ona uopće ne deblja. "Kao da uzimaš kostur u postelju", kaže. "Neki san sam je primio - iz samilosti - i što misliš, što si je ta luđakinja učinila? Obrijala ju je do gola... Ni dlačice na njoj! Jesi li kad imao ženu koja je obrijala minđu? Odvratno, jel' da? Ali i čudno. Nekako šašavo. Više i ne izgleda kao minđa, prije kao crknuta školjka ili što slično." Opisuje mi kako je od znatiželje ustao iz postelje i potražio ručnu svjetiljku. "Natjerao sam je da je rastvori i uperio ručnu svjetiljku ravno u nju. Trebao si me vidjeti... bilo je komično. Toliko sam se na to usredotočio da sam na žensku potpuno zaboravio. nikad u životu nisam pizdu gledao tak ozbiljno. Čovjek bi pomislio da je nikad prije nisam vidio. I što sam je više gledao, to mi je bila manje zanimljiva. To ti samo pokazuje kako u svemu tome na kraju krajeva nema ništa, naročito kad je obrijana. .... Dlaka je čini tajanstvenom. Zbog toga te recimo kip uopće ne uzbuđuje. jednom sam vidio pravu pravcatu pizdu na kipu - kip je Rodinov. Moraš ga jedanput pogledati... širom je razmaknula noge... čini mi se da uopće nema glave. Moglo bi se reći, sama pizda. Isuse, sablasno je izgledala. Stvar i jest u tome - sve izgledaju jednako.“ o Tanji: “Meni je to bilo kao san: zavukao sam ruku u Tanjina njedra i iz sve snage joj gnječio sise, i gledao vodu pod mostom i teglenice i Notre Dame ispod nas, upravo onako kako se vidi na razglednicama, i pijano sam u sebi razmišljao: eto, tako se čovjek zajebe, ali bio sam dovoljno prepreden da znam da nikad neću mijenjati ovaj kovitlac oko moje glave za Rusiju ili nebo, i uskoro ćemo se najesti do sita, i moći ćemo naručiti nešto naročito da se počastimo, neko dobro teško vino u kojem ćemo utopiti sve ovo rusko blebetanje. Žene kao Tanja, pune životnog soka i svega, nije briga što će ti se dogoditi kad sebi jednom nešto zabiju u glavu. Ako im popustiš, skinut će ti gaće usred taksija. Ali veličanstveno je bilo militi ovako kroz promet, dok su nam lica zamrljana ružem, i dok vino grgolji u nama kao u kanalizaciji.....” o svojoj ženi koju je ostavio u Americi: “Svejedno, ima dana kad izađe sunce i ja ispadnem iz kolotečine i gladno mislim na nju. Tu i tamo, usprkos mojem mračnom zadovoljstvu, stanem razmišljati o drukčijem životu; pitam se bi li mi bilo drukčije kad bih kraj sebe imao kakvo mlado nemirno stvorenje. neprilika je u tome što se jedva sjećam kako ona izgleda, ili kako se osjećam kad je grlim. Sve što pripada prošlosti, kao da je palo u more; posjedujem uspomene, ali slike su izgubile živost, mrtve i zagušljive, poput vremenom izjedenih mumija zaglibljenih u močvarno tlo. Ako se pokušam prisjetiti svog života u New Yorku, dođe mi u glavu samo nekoliko okrnjenih odlomaka, kako u kakvoj mori, prekrivenih plijesni. Čini se kao da je moja prava egzistencija došla negdje do kraja, ali gdje točno, ne mogu razabrati. Nisam više Amerikanac, niti njujorčanin, a još manje sam Europejac ili Parižanin. nemam pripadnosti, nemam odgovornosti, nemam mržnji, nemam briga, nemam predrasuda, nemam strasti. Nisam ni za ni protiv. Neutralan sam.” |
- 12:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #
13.05.2009., srijeda
haruki murakami: tvrdo kuhana zemlja čudesa & kraj svijeta
|
nisam ljubitelj fantazije, ne u knjigama ili u filmovima. za razliku od stvarnog života, u kojem rado pobjegnem u nad-realno, u nerealnom životu volim čitati o što je više realnim pričama. suprotnost vlastitog život vjerojatno je razlog zašto sam ipak pročitao ovu knjigu do kraja. jer je i ona jedna suprotnost. a i zato jer ju je napisao ipak jedan majstor pisanja. u ovoj su knjizi dvije priče, obje nestvarne, jedna više druga manje, jedna u parnim, druga u neparnim poglavljima. te se priče, kao i dva paralelna pravca, trebaju dodirnuti u konačnoj beskonačnosti. to shvatimo negdje pred kraj. u neparnoj priči, On je po zanimanju kalkutek, biva upleten u neke naučno-špijunske spletke te polako odlazi, napušta svoj stvarni svijet. u parnoj priči, On je čitač snova, zarobljen u gradu na kraju svijeta. lijepe priče, maštovite, intrigantne. isključio sam iz svoje glave potrebu da tražim simbolike, paralele, metafore, i jednostavno i opušteno čitao. i uživao. moram spomenuti i zaista malu ulogu žena u ovoj knjizi. gospodična knjižničarka, u obje priče, je, iako sporedno sporedna, ipak, nekako topla i poželjna. jednonoćna avantura je tako neerotski opisana, a takovu zavist pobuđuje. gdje rastu murakamijeve žene? no, natrag na knjigu. što mi je ova knjiga poručila? da se možemo sakriti u svoju maštu? ma gdje toga ima, osim i samo u našoj mašti. citati: "Nisam ni sanjao da će se takvo što dogoditi. da će semioteci i INKovci sklopiti savez. A u Centrali Sustava sada vjerojatno misle da mi igramo neku svoju igru." "Kažeš mi da u Gradu nema trvenja, mržnje i žudnje. To je krasan san, i ja ti doista želim sreću. Ali odsutnost trvenja, mržnje i žudnje znači sa ni njihove suprotnosti ne postoje. Nema radosti, nema zajedništva, nema ljubavi. Sreća se javlja samo ondje gdje postoje razočaranje, potištenost i tuga, bez očaja zbog gubitka nema nade." "U snježnom vihoru vidim samotnu pticu kako polijeće. Ptica prelijeće Zid i ulazi u olujne oblake južnoga neba. Sve što mi je ostalo jest zvuk snijega pod stopalima." |
- 20:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ... NA POČETAK poštanski sandučić: ggirry@gmail.com _________________________________ 
koliko nas ima
tko chita? __________________ a i drugi chitaju: FORUM knjiški moljac edhel taure crazysminkerica nikki16 velika očekivanja tyr knjiga za plažu gospon profesor sonja gasperov: cyber zoo suzette xiola BOOKmarkerica mačka u martama Između korica projekt prodaj maglu Urbana riječ Sbooks lupiga -------------------------------- bookmark booksa lupiga metro -------------------------------- BLOG.HR |